Stevan Tontić, Sarajevo, Bosnien und Herzegowina

Literat und Kritiker

Stevan Tontić, einer der bedeutendsten Dichter der serbokroatischen Sprache. Die Sprache ist knapp, schnörkellos und von beklemmender Dichte, der Schrecken «sagbar» geworden. (FAZ)

Stevan Tontić, geb. 1946 in Sanski Most (Bosnien), Studium der Philosophie und Soziologie, Verlagslektor in Sarajevo, lebt seit 1993 im Berliner Exil. Mehrere Gedichtbände, Essays, ein Roman, Übersetzungen (Christa Wolf: „Kein Ort. Nirgends“), Anthologien („Neuere Dichtung aus Bosnien und Herzegowina“, 1990; „Moderne serbische Dichtung“, 1991). In deutscher Übersetzung: „Handschrift aus Sarajevo“, Gedichte 1994; „Mein Psalm“, 1997; „Sonntag in Berlin “, 2000. (Literaturhaus Basel)

Rođen 1946 u Podgrmeču, (u selu Grdanovci kod Sanskog Mosta), zavičaju Branka Ćopića i Skendera Kulenovića. Završio studij filozofije sa sociologijom u Sarajevu. Prije rata urednik u Izdavačkoj kući "Svjetlost". Vrijeme od maja 1993. do kraja 2001. proveo u egzilu u Njemačkoj. Stevan Tontić je pjesnik, prozaist, esejist, kritičar i prevodilac s njemačkog jezika. Živi u Sarajevu. Objavio je deset samostalnih zbirki poezije. Tontićeva djela prevedena su na više jezika. Važnija djela: - "Hulim i posvećujem" 1977. - "Crna je mati nedjelja" 1983. - "Sarajevski rukopis" 1993. - "Blagoslov izgnanstva" 2001. Roman: "Tvoje srce, zeko" 1998. Antologije: "Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine" 1990. "Moderno srpsko pjesništvo" 1991. Preveo više njemačkih savremenih pisaca. Dobitnik više uglednih književnih nagrada u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Njemačkoj. (Pisci govore)

Pjesme (Gedichte)

Darovi
Elegija za mačku i mačiće
Granica
Grob
Ja, avet
Lice
Oh, rižo
Pjesnikova_odbrana
Put u Pariz
Sjaj i mrak
Slike
Slomljena mačka
Snaga vjere

Evropa u slojevima moga identiteta

S uobičajenim shvatanjem identiteta – posebno svog nacionalnog i jezičkog identiteta – mnogi pisci iz Bosne i Hercegovine pa i bivše Jugoslavije imaju već odavno izvjesnih poteškoća. I sam nailazim na njih, naročito kad moram da objašnjavam da dolazim iz Bosne, da sam zavičajno Bosanac (ali ne i Bošnjak) a po nacionalnosti Srbin, i da se moj jezik zove srpski a ne bosanski (što bi za državljanina Bosne, pomišlja neupućeni stranac, bilo nekako "logično", svejedno što je bosanski, poslije raspada zajedničkog srpskohrvatskog jezika, danas nacionalni jezik Bošnjaka/muslimana). Uz to sam i hrišćanin, naravno i bivši Jugosloven, Balkanac i Evropejac, svejedno što nemam sreću da živim u nekoj zemlji unutar Evropske Unije. Duhovna geografija čije otiske nosim u sebi ne završava dakako ni na granicama Evrope (pozdrav Lao Ceu!). Ali bi djelovalo komično kad bih još dodao da se smatram i "građaninom svijeta", svejedno što je svijet postao "globalno selo". Jer pravo govoreći, nisam građanin u punom smislu ni u svojoj zemlji koja još nije izgradila kulturu građanske demokratije.

Evropljani i drugi stranci koji dolaze u kontakt sa nama obavezno se najprije zanimaju upravo za naš "identitet". Tačnije, za našu etničku/nacionalnu, potom vjersku i jezičku pripadnost. Ponekad jednostavno žele da im potvrdimo ono što o tome već i sami znaju ili osnovano pretpostavljaju. Nakon svih tragičnih zbivanja, sloma zajedničke države, promjene sistema vrijednosti, preimenovanja mnogih kategorija i pojmova (čak i imena naroda) naši inostrani sagovornici žele ipak provjeriti stvar sa tim našim identitetom. Možda se i on promijenio? Pribojavaju se da nas ne povrijede svrstavajući nas tamo gdje ne želimo ili gdje zaista ne pripadamo.

Nacionalna, vjerska i jezička pripadnost određuju, po nekom opštem uvjerenju, naš osnovni i svuda traženi identitet, okvir našeg mišljenja i djelovanja, svijet naše književne umjetnosti pa i sam "pogled na svijet". Te pripadnosti legitimišu nas gotovo bez ostatka, ili bilo kakvog "viška" u slojevima našeg individualnog identiteta. Ako takav višak, ili nanos nečega drugoga i postoji, on ne ulazi u našu osnovnu, za druge najvažniju legitimaciju - u njoj obično nema mjesta za takve finese. O njima se eventualno može razgovarati tek u finijim razmatranjima naših djela ili pak našeg držanja u situacijama u kojima iskazujemo razlike ili radikalne kritičke otklone u odnosu na dominantni diskurs nacije i kulturno-političke sredine kojoj pripadamo. Takve situacije umnožavaju se u kriznim ili ratnim vremenima, kada pisac (kao i svaki javni djelatnik) koji drži do sebe, mora da iskaže i legitimiše svoj kritički stav u odnosu na neprihvatljivu, nedemokratsku, katkad i zločinačku politiku nacionalnog vođstva i cijele političke elite. Pisci iz zemalja nastalih raspadom Jugoslavije prolazili su i prolaze decenijama, a osobito u posljednjih dvadesetak godina, kroz takve, vrlo neprijatne pa i opasne situacije. Ma koliko teške i bolne, te situacije predstavljale su i priliku za preispitivanje sopstvenih pozicija i sticanje novih iskustava, bez čega bi, u najmanju ruku, njihov moralno-politički identitet možda zaista ostao u predvidljivim granicama koje određuju tri pomenuta "stuba": etnički definisana nacija, jezik i vjera.

Jezik je postao najvažniji identitarni problem kod mnogih južnoslovenskih pisaca, predmet višedecenijskih sporenja među ex-jugoslovenskim kulturnim elitama. Jezički nacionalizam, zna se, najstariji je oblik nacionalizma ne samo na južnoslovenskim prostorima.

Dok se Evropa ujedinjuje i svijet sve više globalizuje, na Balkanu se i dalje separiramo – na djelu je čuveni Frojdov "narcizam malih razlika". Ali za to nisu krivi samo naši narcisoidni i ratoborni etnopolitičari i jezički nacionalisti. Svojom bezrezervnom podrškom stvaranju nacionalnih država i državica na tlu multinacionalne Jugoslavije, Amerika i Evropa objektivno su hranile taj narcizam, pretvarajući i male u nepomirljive razlike.

U Bosni je nedavno izbio skandal nekorektnog predstavljanja jezičkog identiteta mnogih pisaca. Nacionalna i univerzitetska biblioteka u Sarajevu kodifikovala je, naime, jezik ogromnog broja naslova hrvatskih i srpskih pisaca kao "bosanski", čime je izazvala oštre reakcije pogođenih, iz Banjaluke, Mostara, Beograda, Zagreba. (Nastranu sad to što mnogi srpski i hrvatski lingvisti zapravo i ne priznaju postojanje "bosanskog", a ako već – onda samo "bošnjačkog jezika", saglasno imenu samog naroda.) Oni ne prihvataju tu vrstu bošnjačke državotvorne unifikacije i unitarizacije kojom se, samovoljno i bezrazložno, ne potire samo jezički identitet ovih pisaca, već dovodi u sumnju i njihova veza sa kulturno-istorijskom i duhovnom tradicijom u čijem su se okrilju – ma koliko se kritički odnosili prema njoj – ipak formirali, i u kojoj su – ako su već drugdje stranci – uvijek nekako "kod kuće". Čak i kada moraju da napuste svoju zemlju, većina ovih pisaca nije u stanju da promijeni svoj jezik, s prtljagom svekolikog iskustva koje je u njemu pohranjeno. Mnogi od nas u stvari smo raspeti između "svoje kuće" i "tuđine", između balkanskog zavičaja i Evrope (Pariz, ah Pariz!), između nacionalnih sistema vrijednosti i sna o participaciji u "evropskoj" pa i geteovskoj "svjetskoj književnosti". Makar to bile tek lijepe idealno-pojmovne konstrukcije! No, iz njih nam ipak dolazi izvjestan utopijski zov, privlačan koliko i neostvarljiv, zov jednog razvijenijeg, basnoslovno bogatog kulturnog prostora koji bi obuhvatio i pomirio naše zasebne, često međusobno netrpeljive identitete.

Opisujem ove nevesele situacije s identitetom pisca u svom regionu i zbog toga što naši političari, često u isti mah, najviše govore o svome narodu i o Evropi. Svi žele u Evropu, pa i oni koji ne uspijevaju da se oslobode nacionalne mitomanije, populizma i ksenofobije. Ljute se na Evropsku Uniju što im postavlja zahtjeve koje nije lako ispuniti. Zahtjeve koji, kaže se, diraju u dignitet i identitet zemlje i nacije. Nimfa Evropa za njih je onda opet "stara kurva", kao što su poslije Prvog svjetskog rata vikali neki naši avangardisti, antievropski nastrojeni pjesnici koji su "bolesnoj", "dekadentnoj" Evropi htjeli da ubrizgaju svježu, "barbarsku" krv sa Balkana.

Često sam i sam bivao teško razočaran Evropom.

Ponajviše početkom devedesetih kada je dozvolila krvavi raspad Jugoslavije. I ja i mnoge moje kolege koji smo se osjećali ne samo Srbima, Bošnjacima, Hrvatima, Crnogorcima… nego i Jugoslovenima, doživjeli smo raspad zajedničke države, koja je postojala preko sedamdeset godina, na vrlo dramatičan, gubitnički način. Za nas je ta zemlja predstavljala – jedno koliko patriotsko toliko i naivno gledište! – neku vrstu "Evrope u malom". U svakom slučaju, uvažavali smo i voljeli – uprkos nedemokratskom režimu - njeno veliko etničko, jezičko, kulturalno i konfesionalno šarenilo (da o prirodnim i neimarskim ljepotama i ne govorim), održavali raznovrsne veze i prijateljstva, svuda se osjećali kao kod kuće. Stoga nismo mogli ni htjeli vjerovati da će ta zemlja, za čiji su se nastanak tokom 19. i početkom 20. vijeka borili mnogi najbolji duhovi među Južnim Slovenima, doživjeti najgoru, svima znanu sudbinu. A to se desilo upravo u krilu Evrope, na Balkanu, s kojim Evropa ni danas ne zna šta da čini. Očito je samo da Evropa koja se širi i ujedinjuje, na Balkanu podržava umnožavanje nacionalnih država (na redu je južna srpska pokrajina Kosovo). Geopolitika balkanskog Kleinstaaterei-a! Neki u tom, posebno jugonostalgični Srbi, vide realizaciju starog principa: Divide et impera! Otuda je kod njih ljubav prema Evropi danas tako šizofrena, ali se ipak svi nadaju u pridruživanje EU.

Nije uzalud mitski lik Evrope lik lijepe nimfe, s kojom bi svako rado bio u društvu. Šta mari što nimfa nije nevina!

Nazovimo to jednostavno potrebom za susretom sa drugim i drugačijim, za izvorom novih saznanja i nadahnuća, za proširenjem sopstvenih vidika. Naprosto – za boljim i ljepšim životom. Niko normalan nije u toj mjeri zatvoren u sebe da ne bi osjećao potrebu za izlaskom iz ljušture sopstvenoga "ja" čiji su prvi slojevi identiteta određeni već rođenjem i sredinom u kojoj se odrasta. Čak i ono što nas odbija u susretima sa stranim i nepoznatim ne ukida želju da to upoznamo, da otkrijemo njegova svojstva i razlog postojanja. To je put obrazovanja kojim svi prolazimo, inače bismo ostali duhovno kljasti, zauvijek začaureni u svom prvobitnom identitetu.

I sad se sjećam svog prvog susreta sa njemačkim jezikom. Bilo je to u petom razredu osnovne škole, kad sam prvi put otvorio udžbenik njemačkoga i naišao na riječ Übung. Doživio sam pravi mali šok izazvan neshvatljivom stranošću te riječi koja nije podsjećala ni na jednu riječ moga jezika. Tuđosti te riječi posebno je doprinio izgovor slova Ü koje ne postoji u mom jeziku (raspolaže samo sa pet osnovnih vokala). Prva pomisao bila je: ovo nikad neće ući u moju glavu, ovaj jezik neću nikad moći savladati. Ja se tim jezikom danas relativno dobro služim, prevodim njemačke pjesnike, ali ga zaista nisam savladao u mjeri u kojoj bih to želio. Ipak, taj jezik odavno mi nije tuđ, štaviše, to je moj glavni strani jezik. Književnost i filozofija na njemačkome, čitane i u prevodima i u originalu, bile su od mojih studentskih godina izuzetno važne za moje intelektualno i duhovno formiranje. Svako ko je studirao filozofiju zna za jedinstvene i odlučujuće doprinose Nijemaca u toj oblasti. Kant, Hegel, Marks i Niče (da pomenem samo tu nezaobilaznu četvorku) uticali su na svakog ko ih je studirao, i još mnogo više: na samu duhovnu kulturu i istoriju Evrope i čovječanstva. A pošto se danas nalazimo u Jeni, u kojoj je Hegel bio profesor, podsjetimo da je tačno prije dvjesta godina objavio svoju Fenomenologiju duha , tu teško čitljivu ali zadivljujuću spektulativnu povijest napredovanja "svjetskog duha" kroz istoriju prema potpunom samoosvješćenju i samoostvarenju. Svako ko je prošao kroz taj pojmovni roman, izašao je iz te avanture, iz tog kolosalnog dijalektičkog mlina pojmova sa promijenjenom sviješću o samoj svijesti, o duhu, o svijetu, o umjetnosti i filozofiji.

A kad smo već kod filozofije, na moju generacije posebno je uticala

Frankfurtska škola sa svojom Kritičkom teorijom društva. Markuze, Horkhajmer i Adorno ohrabrivali su na slobodno, radikalno kritičko pa i subverzivno mišljenje. Naš intelektualni identitet u ondašnjem društvu jednopartijskog monopola time je bio u svom razvoju bitno obogaćen.

Silno su nas obogatili susreti sa duhovnim svjetovima, stilom i načinom mišljenja jednog Tomasa Mana, Kafke, Muzila, Broha…

Velika djela slobodnog duha mijenjaju i nas, oblikuju nove, makar i tanke slojeve našeg identiteta. Kojih ponekad nismo ni svjesni.

Još prisnije dodire imao sam sa velikim njemačkim pjesnicima. Rilke, Trakl, Ben i Breht za mene su četiri beočuga moderne evropske i svjetske poezije. Bez njih, jednako kao i bez Remboa, Eliota, Mandeljštama, Lorke, Mišoa, Ruževiča, Staneskua i još nekih evropskih pjesnika, ja ne bih znao za neke od najvećih i najčudesnijih avantura u modernom pjesništvu našeg kontinenta. Bez uzbudljivih lektira njihove poezije, poezija koju sam pišem sigurno bi bila nešto drugačija.

Svi dugujemo mnogim velikim piscima, umjetnicima i misliocima našeg kontinenta. Svaki od njih oplemenio nas je svojom umjetnošću, otvorio nam oči za divne i strašne pojave života i čudne puteve ljudske sudbine.

Onaj ko je s predanoću čitao Servantesa i Unamuna, primio je u sebe nešto od duha španskog genija.

Onaj ko je ronio u spise Danca Kjerkegora ili, recimo, Portugalca Pesoe, doživljavao je neku vrstu intelektualnog potresa poslije kojeg nije mogao ostati baš "isti".

Čitalac Puškina, Gogolja, Dostojevskog, Tolstoja i Čehova, čitalac Pasternaka, Cvetajeve, Bulgakova i Platonova nije mogao ostati nedirnut ni čuvenom širinom "ruske duše" ni dubinom njihovih pogleda u njene ponore.

Čitalac Sartra i Kamija teško je mogao izbjeći neku vrstu zaraze njihovim idejama, posebno idejama o angažmanu i odgovornosti intelektualca za stanje stvari u svijetu.

Itd., itd.

Mnogo je stubova-nosača u hramovima moderne evropske književnosti i kulture. (Da i ne idemo dublje u istoriju, do Šekspira, Montenja, Erazma, Dantea, do Vergilija i Ovidija, do Sofokla i Eshila, Aristotela i Platona, ili do samog korijena – do Hesioda i Homera.) Na njih mora da misli, na njih se svjesno ili nesvjesno oslonja svaki stvaralac, svaki pisac koji teži da izađe iz svoje lokalne sredine, koji je spreman da uči. Da širi slojeve ili koncentrične krugove svoga duhovnog i umjetničkog identiteta.

Najljepša, svakom poznata slika koncentričnih krugova nastaje bacanjem kamenčića na mirnu površinu vode. Ako bih svoje "ja" ili sopstvo (Selbst) predstavio kao vodu što miruje (mada je često uzburkana!) pa je uznemirio jednim kamenčićem, onda bi – grubo ocrtano - početni ili središnji krugovi oličavali moj srpski jezički identitet, moje bosanstvo, srpstvo i jugoslovenstvo, moje (nevezano, anarhično) hrišćanstvo, dok bi okolni, sve širi i obuhvatniji krugovi, predstavljali moju balkansku, evropsku i svjetsku komponentu identiteta. Ali iz ove slike ne treba zaključiti da među tim krugovima ne dolazi do interferencije, do dijaloga pa i konkurencije. Jer ima mnogo slika i pojmova koji su iz krugova evropske kulture prodrli u moje središte, kao što je mnogo toga iz središta vremenom isparilo, otišlo u dim. Identitet svakog živog i djelatnog duha je u previranju, u procesu nadograđivanja i transformacije. Ali će – zbog jezika, kao i same tematike - Puškin uvijek ostati najprije ruski, Helderlin njemački, Kavafi grčki, Crnjanski srpski, pa onda – hvala bogu! - i evropski i svjetski pjesnik. Zahvaljujući, naravno, i dragocjenom, nikad dovoljno uvaženom radu dobrih prevodilaca.

Spoljni krugovi identiteta šire se u principu u beskraj, s težnjom duše prema beskonačnom i sveobuhvatnom. A to je i osnovna težnja evropske književnosti, filozofije i nauke, ne samo prema Hegelu i Huserlu. O Sveobuhvatnom je govorio Karl Jaspers, o kojem sam pisao svoj diplomski rad.

U eseju "Ujedinjena Evropa?" Lešek Kolakovski dijeli i skepsu i nadu u ujedinjenje evropskih naroda. Podsjeća na jedan svoj raniji tekst ("Potraga za barbarima") u kojem je "branio ideju eurocentrizma, ukazujući na posebnosti europskog duha, osobito na sposobnost čupanja iz vlastite zatvorenosti, na sposobnost gledanja na samoga sebe očima drugih (veoma karakteristična za književnost Prosvijećenosti), na samokritičku distancu, odnosno na odbijanje konačne i trajne samoidentifikacije" (prevod M. Kopića, "Odjek", jesen 2007).

Značajna formulacija: odbijanje trajne i konačne samoidentifikacije!

Jer trajno i konačno duh se ne može poistovetiti ni sa čim, smiriti ni u čemu. Bila bi to čista smrt, samoidentifikacija u grobu. Utoliko niko od nas i ne može i ne želi da se samoidentifikuje bez ostatka. Ovdje nam se nameće slika rizoma. U rizomu evropskog kao i našeg individualnog duhovnog identiteta postoje bezbrojne žile i žilice, pri čemu tu sliku korijena možemo i obrnuti uvis - u sliku krošnje drveta.

Danilo Kiš, čija me je glava podsjećala upravo na krošnju, na raskošan grm iz kojeg su sijevale varnice duha, pisao je na srpskom jeziku a bio "punokrvni" Evropejac. Negdje pred smrt (umro 1989), sluteći kraj Jugoslavije, izjavio je da je "poslednji jugoslovenski pisac". Inače je u jednom vrlo kratkom, za mene i dirljivom autobiografskom zapisu, istakao komponente svoga etnički složeno komponovanog identiteta: jevrejsku, mađarsku i srpsku-crnogorsku. Poslije Beograda, dugo je živio u Parizu. Sahranjen je u Beogradu po pravoslavnom obredu iz zahvalnosti što su ga (bješe tad dijete) pravoslavni Srbi spasili u masovnom pokolju koji su mađarski fašisti izveli u Novom Sadu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kiš je bio kosmopolita, prezirao je nacionaliste, a neki od njih su ga gadno napadali. Mladom piscu savjetovao je (između osatlog): "Ne nastupaj u ime svoje nacije, jer ko si ti da bi bio ičiji predstavnik do svoj!"

Bježeći u zimu 1993. iz sarajevskog ratnog pakla, ponio sam sa sabom na neizvjesnom izbjegličkom putu u Evropu jedno Kišovo pismo kao - amajliju.

Kosmopolitski nastrojeni češko-francuski pisac Milan Kundera – dakle jedan od onih koji su promijenili svoj jezik – lamentira u jednom eseju o tome kako je "Geteova oporuka" o svjetskoj literaturi izdana i zaboravljena. Govori o provincijalizmu i velikih i malih nacija. Velikim se nacijama, kaže on, "vlastita literatura čini dovoljno bogatom", pa nemaju interesa za ono što se piše drugdje. Male pak nacije "imaju veliko poštovanje za svjetsku kulturu", ali im se ova čini stranom, dalekom i nedostižnom, "kao nebo iznad njihovih glava." Takva nacija je svom piscu "izoštrila uvjerenje da on pripada samo njoj." Pogled preko granice prema "kolegama u nadnacionalnoj oblasti umjetnosti, vrijedi kao uobraženost" i prezir sopstvene kulture.

Kundera još piše kako je, kada je emigrirao u Francusku, s iznenađenjem otkrio da je njegova domovina za Francuze "činjenično pripadala evropskom Orijentu". U Evropi, po Kunderi, "postoje nacije u pregovaračkim dvoranama i one koje čitavu noć čekaju u predsobljima." Pisac to kaže pošto je podsjetio na Minhen 1938, na sramnu evropsku predaju njegove zemlje Hitleru. Na ovaj pomen pregovaračkih dvorana, ja sam se volens-nolens sjetio "pregovora" u dvorcu Rambuje, poslije kojih je uslijedila kampanja NATO-a protiv Srbije i Crne Gore. (Moja supruga živjela je tada kao izbjeglica u bombardovanom Beogradu, ja u Berlinu, gradu u kojem sam kao ratni bjegunac našao žuđeno utočište. Bili su to dani našeg novog dubokog razočarenja u Evropu, iako smo i sami bili protiv autokratsko-kriminalnog Miloševićevog režima. Ali se zbog Miloševića i njegovih pristalica nismo prestali, uz svu ambivalenciju, osjećati Srbima, niti zbog Blera, Šredera i Fišera Evropljanima, jer u našem razumijevanju tih pripadnosti – uprkos današnjem stanju stvari - nije bilo suštinskog protivrječja.)

"Postoji li uopšte drugo koje nije drugo nas samih?", pitao se Hans- Georg Gadamer u djelu Das Erbe Europas (citiram srpski prevod B. Zeca pod naslovom Evropsko nasleđe , Beograd 1999). "Svi smo mi drugi i svi smo mi mi sami. (…) I ovde mi izgleda da je višejezičnost Evrope, to susedstvo drugog na uskom prostoru i ravnopravnost na užem prostoru, prava škola." Za Gadamera je "ponovni susret s drugim, u jeziku, umetnosti, religiji, pravu i istoriji, ono što nas može dovesti do istinskih povezanosti."

U Evropi postoji oko dvije stotine etnosa. Uprkos uvažavanju prava na samoopredjeljenje naroda, ipak ne vjerujem da će u doglednoj budućnosti naš kontinent imati toliko država. A ako zaista postoji neki nadnacionalni a nehegemonistički "duh Evrope", onda bi on morao imati moć da harmonizuje sve to raznobojno etničko cvijeće u budućoj evropskoj bašti, predupređujući bujanje etnopolitičkog "cvijeća zla" i konačno dokidajući svaku mogućnost rata na evropskom tlu.

Sa tom nadom jačaće i evropski identitet svakoga od nas. Posebno nas koji čekamo po predsobljima Evropske Unije.

Sarajevo, 5. 11. 2007.

(Saopštenje na temu "Funkcija književnosti i pisaca u zasnivanju identiteta" u okviru Internacionalnog simpozijuma "Evropa na koju mislim" koji je 28. i 29. novembra 2007. organizovao Collegium Europaeum Jenense na Univezitetu Friedrich Schiller u Jeni)

Roman, istorija, jezik, egzistencija

(Srpski roman 2007)

I

Srpski pisci i njihovi izdavači objavili su i 2007. godine izuzetno velik broj romana – na konkurs za NIN-ovu nagradu stiglo ih je 107, a sigurno se nisu prijavili baš svi. Roman je, zna se, odavno i kod nas najpopularnija i medijski najprezentnija književna vrsta; poneki "bestseler" pročitaju i oni koji ne čitaju ništa drugo. Tako roman nosi, i kad je istinski uvećava i kad je lažno troši i blamira, lavovski dio slave Književosti i spisateljskog zanata.

Cjelokupnu produkciju iz 2007. nije iščitao nijedan pojedinac (pa ni član ovog ili onog žirija), ne samo zato što to još nije stigao. Biće da i nema čitaoca s takvom šašavom namjerom. Bilo bi to čisto mazohističko pregnuće. Predajemo se lektiri koja nam pruža veće ili manje duhovno zadovoljstvo, koja nam na estetski uzbudljiv, provokativan, ili bar donekle zanimljiv način otkriva svijet koji nam nije poznat, ili ga nikad nismo doživjeli iz perspektive datog autora, svijet oblikovan njegovim jezikom i stilom. Romaneskna štiva koja ne zadovoljavaju ove jednostavno formulisane zahtjeve, napuštamo najčešće već nakon prvih stranica ili "dijagonalne" provjere kvaliteta autorskog rukopisa. Najteže je (čista gnjavaža!) sa relativno solidnim ili tek korektno napisanim romanima (oni najgori mogu biti vrlo zabavni!), a takvih je uvijek dovoljno na trpezi. Na njih se obično osvrću kritičari i bilješkari koji revnosno prate aktuelnu književnu produkciju, pišući svoje nedjeljne kritike i preporuke za čitanje, pogotovo oni koji moraju da zadovolje očekivanja samih autora i njihovih lobista. Naravno, i "relativno solidna" i "korektna" ili slaba djela, kao i ona čiji autori ne prezaju od raznih falsifikata, površnog i proizvoljnog baratanja činjenicama, idejama, jezikom i književnim postupcima, moraju zadovoljiti potrebu za kakvim-takvim "odjekom u javnosti" (pa makar svedenoj na jedno glasilo i nekoliko čitalaca). Pitanje je samo: kakav odjek izazivaju, kako se vrednuju i predstavljaju. Takva djela svakako valja tretirati i u tipološkim pregledima i problemskim istraživanjima savremenog romana – samo tako se dolazi do kompleksnih slika i (ma koliko relativnih) vrednosnih skala jedne književne vrste unutar nacionalne književnosti.

U zapisu koji slijedi neću se upuštati u preciznije tipološke klasifikacije, opise i vrednovanja velikog broja pročitanih romana – nemam za to, ako hoćete, ni dovoljnih akademskih kvalifikacija ni osobitog raspoloženja. Pomenuo bih tek dva preovlađujuća usmjerenja naših savremenih romanopisaca – okrenutost istorijskim i egzistencijalnim temama. Pri tome se ta središnja interesovanja često ne mogu razdvajati; ima djela u kojima se ona organski povezuju i jednako zastupaju. Jer nema egzistencije, ni u romanu, koja nije, makar i ovlašno, uokvirena nekom istorijom, određenim "kontekstom zbivanja" ili samom političkom situacijom, kao što nema ni romansirane istorije bez ljudskih likova i njihovih egzistencijalnih stanja i pitanja, makar u elementarnom javljanju i predstavljanju.

Prirodno je da romanopisci istražuju i pripovjedački oblikuju prošlost svoga (ili nekog drugog) naroda, pojedina istorijska razdoblja i svojstveni im "duh vremena", značajne i zanimljive istorijske likove, događaje i društvene fenomene. Jer ako je roman vrijeme pretočeno u umjetnički oblikovanu priču, onda se jedno vrijeme i jedan roman mogu pokazati gotovo kao "stvoreni jedno za drugo".

Prava opsesija Istorijom, Ideologijom (komunizmom/titoizmom) i Vlašću i teškim moralno-političkim i duševnim posljedicama te opsesije predstavljena je – kako to Dobrica Ćosić već standardno praktikuje - i u drugoj knjizi Vremena vlasti (Prosveta), kroz beskrajnu raspru glavnog junaka Dušana Katića sa Piscem, sa središnjim momentom romana: Katićevim poniženjem koje mu je priredio vođa i idol J. B. Tito, nakon što ga je ovaj neoprezno upozorio na - otvoren šlic!

Romanopisce sve više privlači daleka prošlost srpskog naroda, srpski srednji vijek sa likovima vladara. Tako je Nikola Moravčević, profesor svjetske književnosti iz Čikaga, dao u romanu Vitez u doba zla (Arhipelag) svestrano dokumentovanu povijest života i vladanja Despota Stefana Visokog i njegovog doba. Ovo je njegov treći istorijski roman. Tu su i romani Zavese Župana Mutimira Nenada Ristanovića (Žiravac, Požega) i Srce i mač Aleksandra Stamenkovića (Koraci).

Zanimljiv roman Mirjane Đurđević Čuvari svetinje (Agora) posvećen je, na provokativno-parodijski način, čuvarima "Miroslavljevog jevanđelja" Ta "istorijska izmotacija u deset iluminacija" (podnaslov) ispunjena je komičnim likovima i situacijama, u maštovitom i hirovitom zamešateljstvu činjenica i izmislica, sve da se čitalac dobro zabavi (pa i jednim jeftinim blasfemičnim detaljem sa "Bogorodicom Trojeručicom").

Dragan Jovanović otišao je po svoje junake mnogo dublje i smjelije u prošlost od Đurđevićeve - u antiku i mit. U romanu Aleksandar Makedonski PISMA ARISTOTELU sa komentarima Karla Špitelera (izdanje autora) pisac mnogobroje likove i pojmove povezuje i tumači po krajnje slobodnom sistemu (nezavisnom od važeće logike i nauke), kao u nekoj vrsti paralelnog, imaginativno bezobalnog, spekulativno-literarnog rada sa srpskim "autohtonistima".

U kratkom, halucinantno-poetičnom, u formi nedovoljno kristalizovanom romanu Jabana Emsure Hamzić (Narodna knjiga) glavni junak je Sulejman Veličanstveni (uz njega je i Mehmed-paša Sokolović, koji krije njegovu smrt na ratišu u Ugarskoj), iako tek u snovima jednog današnjeg poludjelog poljskog istraživača osmanske istorije.

Za roman Labuda Dragića Krv i voda (Zavod za udžbenike), sa širokom istorijskom freskom arhaičnog narodnog života Crnogoraca i Hercegovaca u 19. vijeku, sa naglašenom upotrebom bogate regionalne leksike, silnim nazivima toponima itd., moglo bi se reći da je umnogome upravo marljivo izrađeno jezičko i etnografsko djelo.

Drugi svjetski rat na domaćem terenu i dalje je tema pojedinih romanopisaca. Igor Marojević originalno je (a postmodernistički) "skrojio" svoj roman Šnit (Laguna) kao "tabloid", koji je navodno tek "priredio" koristeći različite novinske napise iz onog opako zavrtloženog vremena u njemačko-hrvatsko-srpskom ratnom trouglu u Zemunu. Roman sa mnogo neobičnih likova i njihovih izoštrenih karakterizacija, mnogo zapleta i zavrzlama, dobro zasoljen ironijom i groteskom, ali je cijeli tekst tehnički prekomplikovan, mjestimično jedva čitljiv.

Milosav Samardžić, naprotiv, opredijelio se u romanu Borački krš (Logo, Kragujevac) za prilično uprošćenu sliku (stara crno-bijela tehnika!) ratnih sukoba komunista/partizana i četnika u Šumadiji 1941 – 1942. Prvi su izdajice i zločinci, gotovo odreda izrazito "loši", drugi "dobri momci".

Kako li se danas čitaju Ćosićeve Deobe ?

A Bosanski rat devedestih, ali u jednom specijalnom aspektu, javlja se u romanu Mihajla Orlovića Nebo i ništa (Udruženje književnika Srpske). Orlović je, služeći se pjesničkom imaginacijom, uspio da (i pored izvjesnih slabosti) prikaže do paroksizma dovedenu egzistencijalnu dramu male grupe mučenih, poživinčenih, avetno izobličenih ratnih zatvorenika.

Ovdje ću ipak završiti sa ilustrativnim primjerima, mada ih ima još bar desetak. Možda ih u ponečemu skupno zastupa nesumnjivo daroviti Nikola Malović u obimnom, gotovo "enciklopedističkom" djelu Lutajući Bokelj (Laguna), pisanom u dosta živom (i živahnom) aluzivno-ironičnom stilu. Roman je, međutim, naprosto pretrpan raznorodnim događajima, zgodama i pripovijestima, kao i silnom demonstracijom svakojakih znanja - od geografije i istorije moreplovstva, do lingvistike, botanike, ihtiologije.

II

Prelazim na predstavljanja ponajboljih, umjetnički najostvarenijih romanesknih djela, znajući da su mogući i drugačiji izbori. (Skrećem pažnju da sam, u najkraćem, isti izbor obrazložio u NIN-u od 31. januara ove godine.)

U dvogubom djelu Flipa Davida San o ljubavi i smrti (Laguna) nalaze se dva kratka romana čija je veza više simbolična – riječ je o užasnoj sudbini Jevreja kao "tuđinaca" u Evropi tokom posljednja dva vijeka. Djelo je dakle svojevrstan diptih do čijeg krhkog jedinstva vjerovatno više drži sam autor nego njegov čitalac, svakako mnogo manje upućen u istorijsku i kulturološku pozadinu Davidove literature. Prvi član diptiha ( Kratak roman o ljubavi ) izuzetno je uzbudljiva, jasnim i jednostavnim jezikom klasično oblikovana priča o životu i sudbini Jevreja u liku glavnog junaka Jakova, u doba pogroma u istočnoj Evropi mnogo prije Hitlera. Jakov, koji se od usvojenog nahočeta pod očinskim staranjem jednog rabina razvio u ličnost jedinstvene ljepote i pameti, zaljubio se u nepoznatu, tek sanjanu ženu (kasnije će se ispostaviti da je ta slijepa i gluvonijema jadnica prava nakaza), s kojom će se vjenčanjem spojiti tek pošto oboje umru. Potresna priča o neprepoznatom pravedniku i kobi koja Jevrejima, kako vjeruju, zbog toga sljeduje, a ponajviše priča o ljubavi kao jedinom spasenju od života - života kao prokletstva i kazne u svijetu permanentnog zla i patnje progonjenih. David se, po sopstvenom priznanju, u ovom djelu koristio i nekim "lutajućim motivima" iz književnosti na jidišu (Isaka Baševisa Singera i njegova brata Izraela Jošue Singera, kao i čuvene drame Dibuk An-skog), praveći omaž hasidskoj i jidiš tradiciji. Otuda i naglašene alegorijsko-simboličke koordinate romana, izvedene iz Tore , čija apstraktnost ipak ne ugrožava egzistencijalnu punoću, slikovni i emocionalni potencijal povijesti. Ovo je roman koji dira u najranjivije strune bića, u srž ljudske egzistencije, u nerazmrsivom kolopletu sna i jave, očajanja i vjere, ljubavi i mržnje, življenja i umiranja. Drugi dio ovog simbiotičkog djela ( Kratak roman o umiranju ), pisan u drugačijem poetičkom ključu, pruža nam manje estetsko "zadovoljstvo u tekstu", svejedno što i taj tekst odaje ruku suverenog pisca. Riječ je o jednom jevrejskom dječaku i velikoj grupi autistične djece koju su nacisti, u jednom specijalizovanom domu u Banatu, dresirali za "upotrebljive osobe" u svojim opakim naumima. Djeca su se, međutim, u jednom prosvijetljenom trenutka sama oslobodila tog strašnog sistema psihofizičke torture i formirala svoju sopstvenu "bandu".

Poljubac Gordane Ćirjanić (Narodna knjiga), pisan u modernoj tradiciji psihološko-poetskog realizma, oblikuje životnu povijest i sunovrat jednog teškog invalida, urara iz Kotora (još kao dječak ostao bez nogu). Poslije pomalo nejasnog govora glavnog junaka s početka romana, tekst – kada shvatimo da se on, po svemu sudeći, obraća obnaženoj hotelskoj prostitutki – poprima konture razvijenog, istančanog portreta nesrećnika u kolicima i sredine u kojoj živi, sa likovima njegova brata i još prisutnije snahe (pod čijom je stalnom brigom, ali i kontrolom) te jedne gostujuće beogradske slikarke u koju će se naprasno zaljubiti. Zaljubljivanje je bilo posljedica tek jednog strasnog poljupca u kojem se (na novogodišnjoj pijanci) bogaljeva nikad iživljena žudnja za ženskim tijelom i ljubavlju spojila sa željom privlačne umjetnice. Ćirjanićeva je iz tog poljupca izvukla poetski maksimum, napisavši neke od najljepših stranica današnje srpske proze. I ne samo o tom poljupcu. Pošto obećavajući dodir, potom i prijateljstvo sa slikarkom, ipak ne može da se realizuje kao punokrvna ljubav, nesrećnik će jednog dana, u svojoj žezdesetoj, pobjeći od kuće da se bar sit nagleda gole prostitutke (ili njenog privida) u Herceg Novom i skonča utapanjem u moru (kad već nikad nije mogao, ako je dopušteno takvo poređenje, u ponoru ženskog međunožja). Jer: "Telesna ljubav za njega je ostala nešto neprovereno, kao smrt". Trajna osujećenost u pogledu doživljaja seksa, sreće i milosti ljubavnog i duhovnog spajanja, otvorila je u jednoj kastriranoj egzistenciji takvu beznadežnu prazninu, takvu zjapeću rupu, koju je na kraju samo smrt uspjela na ispuni, provjereno zauvijek zatrpa i poravna.

Vladimir Kecmanović je sa romanom Feliks (Via print)

jedno od prijatnijih pro š logodi š njih iznena đ enja , posebno me đ u mla đ im autorima . U romanu igraju – ka ž em igraju, jer tekst mnogobrojnim " kadrovima " i " sekvencama " podsje ć a na filmski scenario - otac i nepoznati mu sin , obojica s nadimkom Feliks . Otac je beogradski penzioner , prevarant koji daje la ž ne oglase o zamjeni stana za stan u provinciji : zainteresovane posje ć uje o njihovom tro š ku ! Sam nadimak dao je sebi po varalici iz č uvenog romana Tomasa Mana – " knji š ka " dosjetka koju ć e sasvim opravdati . Najuzbudljiviji , trilerski momenti i obrti ove pa ž ljivo i inteligentno vo đ ene , kratkim re č enicama (č esto re č enicama - pasusima ) zidane i pokrivene pri č e , nastupaju kada sin - neznanac , stigav š i iz Kanade na sahranu majke , provali u stan neznanog , tek otkrivenog oca , prijete ć i mu ubistvom i silno ga kinje ć i , da bi ipak do š lo do iskrenih me đ usobnih , ne " krulovskih " ispovijesti, obostranog pra š tanja i " ljudskog " pomirenja , tim prije š to je č ilager u toj drami zaradio sr č ani udar, zavr š io u bolnici i ubrzo umro. ( Uzgred : uvjeren sam da bi se po romanu dao snimiti vrlo uspje š an film .)

Omnibus-roman Dragana Velikića Ruski prozor (Stubovi kulture), djelo je već veoma respektabilnog romansijera čija poetika počiva na zasadama (ili na sredokraći) kasnog modernizma i postmoderne. Osnovnu vrijednost Velikićeva teksta ja vidim, prije svega, u njegovoj jasnoj, često muzikalnoj rečenici, u finom narativnom tkanju tokova svijesti, u opisima urbanih pejzaža i atmosfera. Glavni junak Ruskog prozora (rusko prozorče za ventilaciju simboliše u romanu mogući "izlaz" iz nevolja i dilema) podjednako je tip junaka obrazovnog romana i "umjetnika u mladosti", čestih u literaturi. On je bjegunac iz Srbije koju će NATO da bombarduje, izbjeglica u Mađarskoj i Njemačkoj, gdje mora da obavlja svakojake poslove, tješeći se susretima sa osobama koje ga razumiju, osobito sa prijateljicama koje traži i po bordelima. Rudi Stupar je ophrvan sjećanjima na djetinjstvo i mladost, željom da postane glumac pa onda i pisac, razmišljanjima o svome "problematičnom" identitetu. Prateći košmarnu egzistenciju Rudija u iznuđenom stranstvovanju, mnogobrojne druge likove i susrete, mjesta prebivanja (sa silnim dokumentarnim podacima, posebno markama proizvoda i nazivima kafana), uz česte varijacije sličnih osjećanja, sjećanja i razmišljanja, pisac je razlabavio i pomalo razvodnio središnji tok i energiju pripovjedanja. Ali to je, izgleda, i podrazumijevao plan romana-omnibusa.

Ranko Risojević najavio je romanom Simana (Glas srpski) svoju "banjalučku trilogiju". Naslovna junakinja Simana rekapitulira na samrti svoj dugi i tegobni život u času kada austrougarska vojska 1878. ognjem i mačem zauzima Banju Luku i cijelu Bosnu. Simana je žena iz naroda, vidarka, sa sposobnošću da osjeti prisustvo Crne gospe (smrti) kod mnogih koji traže da ih liječi. U predsmrtnim tokovima Simanine svijesti obnavljaju se mnogi događaji iz gotovo cijelog 19. vijeka pod Turcima, vrijeme velikih zala i tegoba, ali i razvoja banjalučke čaršije i uzdizanja srpske populacije. U romanu se javljaju i neki poznati istorijski likovi, poput rebela Pelagića, Gavre Vučkovića ili nenarodnog fanariotskog vladike. Djelo je pisano stilom koji najčešće uspijeva da harmonizuje realističko predstavljanje i refleksivno-poetske trenutke i uzlete mašte, snimke duševnih raspoloženja i (čini se) vjerno naznačene istorijske momente. (Jedan od nesumnjih piščevih orijentira tu je nedostižni Ivo Andrić.) Prilično opsežno štivo (oko 340 strana), koje nakon stotinjak stranica dobija na intenzitetu prikazanih zbivanja.

Dnevnički roman Turnir grbavaca (Geopoetika) Lasla Blaškovića, objavljen prethodno u nastavcima u ovom časopisu, jedan je od zanimljivijih i čitljivijih romana, sa šarmom neuobičajenog, pomalo drskog zadiranja u ponašanje i mišljenje piščevih prijatelja i znanaca, među njima i poznatih pisaca (Tišme, Kiša i drugih), slobodnog ispovijedanja sopstvenih svakodnevnih doživljaja i muka. Tu su i dva lokalna novosadska junaka, od koji je jedan zbog ubistva osuđen na smrt. Sve u svemu, vrlo lijep roman otvorene forme dnevnika, provokativan, jezički bogat, duhovit. Ne smeta ni njegova anegdotičnost. A koliko je pisac korektan u predstavljanju svojih privatnih odnosa i sa svojim polemičkim strelicama prema nekim (stvarnim) likovima, u to se, principijelno, smije sumnjati, ali ne i ulaziti.

David Albahari je u Ludvigu (Stubovi kulture) tanano izvarirao prijateljstvo i žestok razlaz dvojice beogradskih pisaca: jedan optužuje drugoga (ranije najintimnijeg prijatelja) za krađu razrađene ideje supermodernog romana s kojim će ovaj, kada ga u potaji zapiše i objavi, doći do neviđene, svjetske slave i zaigrati javnu ulogu najsjajnijeg srpskog romansijera. Pokradeni pisac optužuje i svoj grad kao strašnu, ljudoždersku palanku, ogrezlu u provincijalnoj samozaljubljenosti i oholosti, sa magijom negativne privlačnosti kojoj se ne može umaći. ("Nije lako živeti u Beogradu, a još je teže ne živeti u njemu."). Pojedina mjesta u tekstu bez pasusa ponavljaju se kao refren (prečesta Vitgenštajnova rečenica o boji crvenih ruža u mraku), što zajedno sa nekim drugim varijacijama ukazuje da ovaj roman ne treba čitati bukvalno, već i kao finu igru složene semantike. Kao igru same književne umjetnosti, zavodljivu za pisca kao i za čitaoca. Samo što ovaj uz piščevo majstorstvo osjeća i svojevrsnu monotoniju romaneskne naracije i samog stila, nešto na čemu se (takav je osjećaj) u toj naraciji i stilu od početka do kraja - insistira.

Aleksandar Marčićev i Draško Miletić su, uz Kecmanovića, sasvim prijatna iznenađenja u prošlogodišnjoj romanesknoj produkciji – nisam poznavao nijednoga od njih.

Marčićev je u romanu Gresi svetog Maksa (Mali Nemo), u stilu nesmiljeno ispovijedne, esejizirajuće proze dao ubjedljiv portret glavnog junaka čije je već ime provokacija : Max Eichmann. A već na startu Eichmann tvrdi: "Ja nisam zao čovek. Jesam ohol i svirep; jesam zloban i prezriv. Ali nisao zao." Eichmann je nasmrt bolesni bivši "princ vajsburške književnosti", koji je slijedeći osjećanje svoje superiornosti, zapostavio pisanje zarad visina akademske karijere, novca i luksuza. Svojim nadmenim aristokratizmom, mizantropijom, hedonizmom i cinizmom, taj odbojni samoživac kao da je izašao iz šinjela jednog Ničea, Jingera ili Monterlana.

Miletić je u roman pH (Dereta) ukomponovao razne, čak potpuno nepovezane priče, u vremenskom rasponu od dva milenijuma, sa središnjom poviješću o pakovanju silnih kućnih stvari i selidbi jednog beogradskog bračnog para. Stvari su u ovoj prozi prisutne i važne gotovo koliko i ljudi – i one i oni nose pečat zaborava i prolaznosti, izmještenosti i iščašenosti iz normalnog reda zbivanja, u sumračnom dekoru balkanske istorije, u Beogradu po čijim se ulicama šeta slijedeći tragove ispljuvaka. Jezički i stilski izrađena proza osobitog autorskog rukopisa koji pomalo podsjeća na izvjesna svojstva Kišovog pisma.

Među djelima višeg jezičkog i stilskog kvaliteta svakako bih pomenuo i roman Dragiše Kalezića Adresa beše moja (Filip Višnjić), oblikovan postupkom sistematskog pretapanja zbiljskog i fikcionalnog. Izalazeći pred čitaoca s prologom u kojem kaže da je samo "priređivač" na bunjištu nađenog pozamašnog ukopisa "nekog čudaka koji je pokušao da jednu mitsku ideju o muško-ženskim polovinama koje uporno traže jedna drugu provuče kroz prljavu tinkturu naše svakodnevice", sam pisac je sažetije formulisao ideju romana nego što bih ja to umio. Moj utisak je da bi roman bio i znatno bolji, čitljiviji, da je "priređivač" ipak skratio srećno nađeni "pozamašni rukopis" (blizu 400 strana), redukujući i česte reference iz svjetske književnosti, filozofije i umjetnosti.

Ćopićeva zlatna bajka o ljudima

(uz 20. godišnjicu piščeve smrti)

Kada je 26. marta 1984. skokom sa beogradskog Savskog mosta napustio svijet živih, Branko Ćopić je šokirao milione svojih čitalaca, a mogli bismo reći i cijelu naciju. Mislim na građane ondašnje, još uvijek «velike» Jugoslavije, na ondašnji čitalački i politički «jugoslovenski narod» svih generacija kojem se Ćopić kao pisac i obraćao. Branko Ćopić je imao i taj dar da govori i piše jezikom svima razumljivim , jezikom ogromnog broja ljudi, čak i ljudi različitih maternjih jezika i etnija, kulturnih tradicija i ideoloških shvatanja. Taj silni čitalački narod, koji ga je volio i rado slušao i kao usmenog, vanredno duhovitog i srdačnog pripovjedača, privlačio je iznad svega Ćopićev dobroćudni humor , udružen sa rijetko viđenim umijećem bajkovitog i sjetno-lirskog pripovijedanja o svim mogućim i nemogućim zgodama iz života njegovih junaka. A njegovi junaci su djeca i odrasli, mali i veliki Krajišnici, seoski siromasi, sanjari, skitnice, junaci i čudaci koji su s majčinim mlijekom posisali jezičku slast i komičku strast narodne pjesme (posebno ojkače), šaljive dosjetke, anegdote i priče. Sve su to neke od osnovnih pretpostavki za čaroliju bez koje je teško zamisliti bilo koje Ćopićevo pripovjedačko i pjesničko djelo. Pa da baš on koji je nasmijavao naciju i bio nesumnjivo najomiljeniji i najpopularniji bosanski/srpski/jugoslovenski pisac – da baš on digne ruku na sebe?! Za većinu poštovalaca potpuno nerazumljivo, jednostavno - neshvatljivo! No, čija se već smrt, pogotovo smrt samoubistvom, može do kraja shvatiti? Vjerovatno samo ona koja nas se i ne tiče.

***

Knjige kažu da je Branko Ćopić rođen 1. 1. 1915. u podgrmečkom selu Hašani. Ostavimo li postrani moju apriornu, možda zato i neumjesnu sumnju u tako prost i zgodno zaokrugljen datum rođenja (znajući kako su podgrmečki seljaci podmlađivali sinove rođene na izdisaju «stare» godine), knjige dalje kazuju gdje se i kako Branko školovao. (Svoje školovanje najbolje je sam opisao - sjetimo se samo romana Magareće godine ! Uzgred: on je prvi Branko u svom kraju, dobivši ime po Branku Radičeviću.) Poslije osnovne škole i niže gimnazije (Hašani, Bosanska Krupa, Bihać) – to su bajkovite, srećne godine Brankova djetinjstva - došlo je burno školovanje za učitelja u više gradova (Banja Luka, Sarajevo, Karlovac, s pokušajima upisa u Zagrebu i Pakracu). Kažem burno jer je kao «napredni omladinac» i buntovnik izbacivan iz škole. Po završetku učiteljske škole 1934. upisuje studij pedagogije i filozofije na Filozofskom fakultetu u Beogradu koji će okončati 1940.

Strašne, ali za pisca i izazovne, ratne godine 1941 – 1944. provodi među ustanicima svoga zavičaja, krajiškim partizanima. («Da li ću ovo umjeti opisati ako ostanem živ?!», često se pitao.) U Beograd se vraća dan uoči oslobođenja grada od njemačih okupatora - 19. oktobra 1944. Nastavlja da živi u Beogradu i poslije rata, uglavnom kao profesionalni pisac, svrstavajući se - nasuprot politički profitabilnijoj grupi «modernista» - među «realiste».(«Međutim, ja uopšte nisam realista u onom uobičajenom smislu», izjaviće novinaru Milošu Jevtiću.) Politički napadan s najvišeg vrha, pod višegodišnjom paskom tajne policije. Jedan od najplodnijih i najtiražnijih, a i najprevođenijih srpskih i jugoslovenskih pisaca u svijetu. Nosilac najviših književnih i društvenih priznanja u zemlji (NIN-ova nagrada za roman godine, članstvo u SANU, Njegoševa nagrada, nagrada AVNOJ-a). Život okončava samoubistvom 1984. godine.

***

Ćopić svoje prave književne početke vezuje za otpočinjanje neobično plodne i srećne saradnje u listu Politika . Kada je, po sopstvenim riječima, «prodro prvom pričom u Politiku »– bilo je to, dobro je upamtio, 8. maja 1936. – shvatio je da je «ušao u literaturu». Tokom studija objavio je čak 126 priča u Politici , svakako najznačajnijem nacionalnom dnevniku, što će ga krajem tridesetih učiniti već vrlo poznatim piscem. Objavljuje zaredom tri zbirke priča u Beogradu, sve sa zavičajnim motivima: Pod Grmečom , 1938; Borci i bjegunci , 1939; Planinci , 1940. (Druga zbirka objavljuje se, od izdanja iz 1956, pod svojim izvornim naslovom Bojovnici i bjegunci .) Kao prethodnik mu Kočić svoje Zmijanje, tako Ćopić ovim pričama uvodi svoj podgrmečki zavičaj na velika vrata u srpsku književnost. (Pisac zapravo ne «uvodi svoj podgrmečki zavičaj» u književnost, već, naravno, svoju književno-jezičku «sliku» zavičaja.) Opšta slika «Vrhovine» (Krajine) data je tu perom socijalno angažovanog ali autentičnog, izrazito nadarenog, jezički moćnog pripovjedača. Jedna više sumorna nego humorna slika. Siromaštvo i čamotinja planinskih sela, besputnost i prepuštenost teškoj sudbini, velika samoća i tuga – to su stanja i osjećanja gotovo svih junaka ovih priča. Evo jednog odlomka iz priče «Dvije usamljene ruke» (zbirka Pod Grmečom ) u kojoj je riječ o vrijednoj seoskoj učiteljici, nesrećnoj zbog nemoći da promijeni stanje stvari oko sebe:

Mutno. Mutno pred očima, u duši, mutno u uspomenama, i u svemu tome jedno veliko pitanje puno gorčine: zašto su tako nemoćni i lomljivi svi njezini poduhvati, zašto se tako često još u samom začetku mrve kao da se razbijaju o tvrdi i studeni bedem Grmeč-planine? Sva krvavo potresena tim pitanjem, ona se okrenu prema prozoru kao da iz mora jesenje tmine napolju očekuje odgovor na to pitanje. Napolju je bilo sve tiho i sakriveno mrakom, samo se na pedesetak metara ispred škole nazire zvonik crkve posvećene Nikoli Čudotvorcu. I opet se sjeti one izblijeđele slike gore iznad crkvenih vrata, koja joj se toliko, ni sama ne zna zašto, urezala u svijesti: sveti Nikola čudotvornom molitvom spasava lađe razbacane po burnu moru. I večeras kao da joj odjednom dođe sve jasno zašto se sva ova okolna sela toliko pribijaju oko te crkvice i zašto je ona posvećena baš Nikoli Čudotvorcu. Zar svaka seljačka kuća u ovome oskudnom potplaninskom kraju nije jedna mala nemoćna brodolomna lađa koja odnekle uzalud očekuje svog spasioca – čudotvorca. I stotine tih seljačkih brodolomnika koji se odvajkada bore s burnim morem podigli su tu spomenik svom nepoznatom čudotvorcu kome se odavna nadaju, a koji, eto, ne dolazi, a možda ga, po svoj prilici, i nema. I nikad se sa njima neće desiti čudo, jer čuda se ne dešavaju ovdje u ovom oskudnom kraju, punom tvrde seljačke patnje i uzaludnih napora.

Junak priče «U planini», siroti kradljivac i prodavac državne šume, za koga je šumar «od Boga postavljeno zlo», rezignirano konstatuje: «Šta ćeš – živjeti se mora, a život ti je, brate, jedna golema nevolja bez kraja i konca.»

Još su sumornije priče iz ciklusa «Životi u magli», gdje je sve zavijeno maglom i beznađem, sve beskrajno pusto, tužno i umrtvljeno. Tako je dosadno da sam đavo bježi iz sela, jer ni za njega tu nema više posla ( «sam i nemoćan, plače mu se od gorke tuga i čamotinje»). U nekim od tih priča Ćopić pokazuje svojstva dobrog sljedbenika ekspresionista. Ilustrujmo to vrlo upečatljivim, izvanredno plastičnim odlomkom iz uvodne priče «Hodalice» (iz godine 1940):

Prolaze tako selima zanesenjaci, ludaci i proroci koji govore o strašnom sudu i o posljednjim danima, a kasnije u jesen, kad se obore beskrajne plačne kiše i kad plotovi gnjiju pokriveni tamnom sluzastom korom, onda i njih nečujno nestane u maglama i ranim sutonima. Posljednji put jednog su vidjeli u napuštenu mlinu među mokrim vrbicama, drugog su sreli na putu za daleko planinsko selo, treći je rasplašio školsku djecu, i otada ih više nema. Drumovi se gube u maglenu daljinu beznadno pusti, čuju se vrane i u sumraku brvnara potamnjelih od dima plaču novorođenčad povijena u mokre pelene, rastiču kupusne kace, pa je po kući sve vlažno i kiselo miriše i baš je nemilo živjeti. Siva dosada sjedi u svakom ćošku, nema ni skitnice budale da razveseli, ni proroka da pokrene krilatu misao, pa nastaju divlje pijanke i tuče kod rakijskih kotlova, bodenici rasparana trbuha ječe zavijeni u tople mekinje, vrište i kukaju žene i pored plotova uvijek neko pijan posrće, s naporom pokušava da zapjeva, pa začas umukne, mrmlja i liježe u trulu poleglu travu.

U knjizi Bojovnici i bjegunci posebno je zanimljiv ciklus «Nasradin-hodža u Bosni» sa dvanaest priča o tom čudnom i plemenitom Božjem slugi kome je nerazumljivo otkud neko može i za trenutak da povjeruje u nekakve granice koje stoje između ljudi, kad, evo, na ovom svijetlom mirišljavom božjem jutru duša ti osjeća da su ti bliski i podjednako dragi i nevjernik i pravovjerni, i ptičica u gori, i lišće što treperi na jutarnjem vjetru – brat si svemu živome.

Nasradin-hodža je jedan od reprezentanata ćopićevskog dobroćudnog humora. Ćopić je ovim likom postavio jedan od kamena-temeljaca za svoj (prema Bahtinovom pojmu) karnevaleskni svijet – kojem očito pripada i prethodni citat iz «Hodalica» - svijet napučen raznim čudacima i simpatično šašavim junacima, bezbrojnim šaljivim i komičnim scenama. Evo kako ovaj - «i tragičan i smiješan» - Ćopićev junak sagledava svoj život u danu u kojem će i umrijeti:

Kud su se polomili toliki njegovi poleti i smiješni, i bolni, i čudnovati! Zagledao se hodža nekuda daleko u prošle dane i došlo mu nešto i tužno i neobično. Ko je taj čudni i zaneseni čovjek koji vječito putuje bosanskim drumovima? Tako mu je i blizak i dalek u isti mah. Gleda Nasradin-hodža i čisto ne vjeruje da je to zaista bio on. Kako je i tragičan i smiješan taj osamljeni hodža koji na magaretu putuje svijetom i sa svoje dvije usamljene ruke pokušava da među ljude ponovo povrati mudri mir pravednih Alahovih zakona, koje je neko nepoznat pomrsio i naopako postavio. A ipak, kako je draga borba za taj daleki san koji hodža u sebi nosi. I čini mu se da mu se ponovo povrati mladost i snaga, da bi opet krenuo istim putevima i po istome poslu, krenuo bi pa makar i opet ostao usamljen i smiješan kao i nekada.

Ćopićev Nasradin-hodža je, iako jaše magarca, jedan od donkihotovskih likova njegovih: tragikomični borac za ostvarenje neostvarivih, visokih ideala u svijetu. A Nikoletina Bursać je svakako sančo - pansovska figura. Zna se da je Ćopić uvijek isticao Servantesa kao svog omiljenog pisca. Pored Servantesa najčešće još Gogolja, Hašeka, Nušića... Sve pisci velike karnevaleskne slike svijeta. A kada je govorio o humoru spojenom sa lirskim tonom priče, Ćopić se sjećao Čehova kao velikog primjera («mislim da mi najbolje leži kratka lirsko-humoristička priča, ta čehovljevska proza, da tako kažem»).

Pričama o hodži bezgranične dobrote i srca velikog da u njega stane sve pod suncem, Čopić je već kao mlad pisac pokazao vanredno razumijevanje

bosansko-muslimanskog komšijskog svijeta, odnosno islamskog kulturnog elementa u bosanskom mozaiku. To razumijevanje on će svjesno proširivati i pokazivati u mnogim docnijim pripovijestima i romanima. Legendarno je i Ćopićevo prijateljstvo sa Zijom Dizdarevićem i, posebno, Skenderom Kulenovićem, o čemu se govori i u Ćopićevim knjigama (na pr., u Delijama na Bihaću , Branko o Skenderu govori s prijateljskom odanošću u poetsko-humorističkom, blago peckavom stilu).

(Treba li uopšte i da se kaže: pripadnici Izetbegovićeve Stranke demokratske akcije iz Bosanske Krupe, koji su 1991. zabranili da se podigne, odnosno rušili spomenik Branku Ćopiću u tome gradu, očito nisu čitali ovoga svoga, odjednom omraženoga, «četnikom» proglašenoga pisca. A ako su nešto i čitali, očito je da čitati nisu znali. Važna je, izgleda, bila kakva-takva, makar i najgluplja autogol- akcija !)

Koliko je Ćopić odan svome bosansko-krajiškome zavičaju govori i činjenica da je već od prvih dana ustanka 1941. sa svojim seljacima u Podrgmeču. Ćopićeva partizanija u okviru NOB-a od 1941. do 1945. presudno će obilježiti cijeli dalji piščev život i književni rad. U knjizi razgovora sa Milošem Jevtićem Ćopić o tome vremenu, između ostalog, kaže:

Kod nas se narod digao, jer nam je zapretio, što bi se reklo, ustaški genocid, odnosno potpuno istrebljenje. Sve se tada diglo na ustanak, čitav onaj srpski kraj ispod Grmeča. Bio je to stvarno opštenarodni ustanak. (...) Za mene je bila velika sreća što sam se našao u ustanku u svome rodnom kraju, gdje sam znao sve borce i, poslije, i komandire. U stvari, znao sam svakog čovjeka u dušu. Znao sam kada čovjek ispod Grmeča ustane, gdje će najprije nogom, šta će jesti, i tako. Na svoje oči sam gledao kako od tih mojih komšija postaju, vremenom, hrabri bombaši, mitraljesci, komandiri i komandanti... (...) I to je za mene postao neiscrpan rudnik tema, likova, zbivanja.» (M. Jevtić, Pripovedanja Branka Ćopića , Banja Luka 2000, str. 50 – 51. Ove razgovore, vođene 1977, Ćopić je autorizovao.)

Da je ratno vrijeme 1941 – 1945. postalo za Ćopića zaista «neiscrpan rudnik tema, likova, zbivanja» dokazuje gotovo sve što je tokom rata i u poratnim decenijama napisao. Bilo da je riječ o stihu ili (svakako mnogo značajnijoj) prozi , o literaturi za djecu i omladinu ili za odrasle (što se kod Ćopića često ne da razlučiti). Radi se o ogromnom broju naslova iz gotovo svih žanrova.

Njegovi najvažniji romani tematski su u potpunosti vezani za ustanak i rat u Podgrmeču. Najbogatiju sliku spontanog ustanka srpskog naroda, te prave narodne bune sa velikim brojem različitih likova i mnoštvom uvjerljivo naslikanih scena kolektivnog i pojedinačnog stradanja, odnosno učešća u ustanku, daje roman Prolom (Beograd 1952). Drugi jednako značajan, ako ne i značajniji Ćopićev roman posvećen je tzv. «lijevim skretanjima» i «crvenom teroru» u tamošnjem partizanskom pokretu 1942 ( Gluvi barut , Beograd 1957). Ćopić će ovim romanom hrabro načeti jednu tabu-temu i izazvati oštre političke osude. Mnogo opuštenije, evocirajući veselije prizore i komične situacije iz rata, uz šaljive pjesmice i anegdote, rat je prisutan u romanu Delije na Bihaću (Beograd 1975).

Ratom se bave i mnoge zbirke pjesama. Tokom rata Ćopić je, iz praktičnih razloga, pisao uglavnom pjesme, dabome – patriotske inspiracije, koje su imale i neposrednu «upotrebnu vrijednost». Zbirka Ognjeno rađanje domovine štampana je još za rata (1944) na slobodnoj teritoriji Hrvatske. Najveći dio te produkcije danas je književno manje interesantan i ne toliko relevantan, što nikako ne znači da je bez vrijednosti. Ipak, vrijednije su kasne poetske zbirke, osobito Seosko groblje (Beograd 1978) - poezija sjetnih evokacija, olobođena obaveze za patriotskom i ideološkom propagandom.

Mnogo su važnije – i njih je priličan broj - pripovjedačke zbirke koje u cjelini ili dijelom obrađuju ustaničke (s izgledom «neprekidna praznika») i ratne zgode i nezgode: Priče partizanke (Sarajevo 1944), Rosa na bajonetima (Zagreb 1945), Sveti magarac i druge priče (Beograd 1946) Surova škola (Beograd 1948), Ljudi s repom (Beograd 1949) Ljubav i smrt (Beograd 1953), Doživljaji Nikoletine Bursaća (Sarajevo 1956), sve do onih poznijih i ponajboljih kao što su Gorki med (Beograd 1959), Bašta sljezove boje (Beograd 1970), Skiti jure zeca (Beograd 1977).

Ove pripovjedačke zbirke potvrdile su Branka Ćopića kao realističkog pisca s humorom i fantazijom, s jakim evokativno-lirskim ali i satiričkim naglascima. Svojom pripovjedačkom prozom (kratka priča, pripovijetka, roman) Ćopić je izbio u sam vrh poslijeratne srpske književnosti, posebno književnosti NOB-a i socijalističke revolucije. Naravno, kao lijevo orijentisan i uz to izuzetno plodan pisac, Ćopić je dao veliki obol zahtjevima vremena – zapravo zahtjevima same komunističke partije u oblasti književnosti i umjetnosti. Staro građansko društvo i odnose u njemu Ćopić izlaže poruzi, dok je novi poredak zbratimljenih i emancipovanih naroda pod rukovodstvom Tita i KPJ dostojan podrške i hvale. Mnoge njegove priče, često na vrlo vješt, dosjetkom začinjen način, propagiraju društvene i kulturne vrijednosti za koje se zalaže KPJ, resp. Savez komunista Jugoslavije. Zavirimo samo načas u zbirku Ljudi s repom : priče «Starac – država» i «Propast oca Gerasima» udaraju protiv religije i popova sa vladajućeg ateističkog gledišta; u priči «Džan Amerikanac» učesnica akcije na izgradnji pruge, preobraća svog strica «Džana» (Đuru), povratnika iz Amerike, od nepovjerljivog u odanog građanina nove Jugoslavije; priča «Bratimljenje u planini» ukazuje (mada na humoran način: posredstvom opasnosti od medvjeda!) na prirodnu neophodnost povjerenja i bratstva između Srba i Bošnjaka («Turaka»); u jednoj priči propagiraju se politički nametnute radne zadruge; u drugoj analfabetski tečajevi. Itd. Sami «ljudi s repom» su ljudi sa sumnjivom prošlošću (koja se vuče za njima).

Knjiga priča Surova škola pisana je dobrim dijelom u danima loma sa Staljinom (1948), stajući u odbranu «besmrtne zastave naše Partije», NOB-a i Tita. U knjizi nisu rijetka mjesta patetične idealizacije partizanskih ustanika i njihove borbe za opštečovječanske vrijednosti. U priči «Veliki život» mladići za borbu spremni govore: «branimo čovječanstvo od varvarske najezde», a umiju i da se, ne bojeći se «garave bučne smrti», predaju «jednostavnoj ljepoti izuzetnih trenutaka pred veliki događaj».

Priče sa satiričkom žicom, okrenute u principu prema klasnom i ideološkom neprijatelju, počinju oko 1950. da uznemiravaju i partiju na vlasti. Ćopić postaje pravi politički «slučaj». Ratko Peković, uvodeći nas u svojoj knjizi

Sudanije Branku Ćopiću (Beograd 2000) u taj «slučaj», piše:

Od «Jeretičke priče» (1950) i drugih satira, potom romana Gluvi barut (1957) i komedije Odumiranje međeda (1958) do javnih istupa, Ćopić je u centru pažnje književnih i partijskih ideologa. On je jedini pisac sa posebnim dosijeom u Gradskom komitetu Saveza komunista Beograda. Neka objavljena svedočenja govore da je sličan dosije formirala i Udba, da bi ga «zatvorila» tek posle sedamnaest godina. (...) «Slučaj» Ćopić je paradigmatičan za duhovnu situaciju u kojoj su se pisci sa levice borili za emancipaciju duhovnog stvaralaštva, za oslobađanje od ždanovizma i dogmatizma kao režima u kulturi i socijalističkog realizma kao doktrine.

Iako je «Jeretička priča» bila tek blaga satira na izvjesne devijacije nove vlasti, izazvala je pravu lavinu osporavanja. Priču je najprije kritikovao Ćopićev bliski prijatelj Skender Kulenović ( kasnije se pravdao da je time htio da preduprijedi onu opasniju – političku kritiku), potom, još žešće, Dušan Popović, Moša Pijade (uz asistenciju Milovana Đilasa), da bi «jeretika» Ćopića napao sam Tito na Trećem kongresu AFŽ-a krajem oktobra 1950. Rekao je da pisac «čitavo društvo» prikazuje «kao negativno» i da takvu satiru «nećemo dozvoliti». Ipak, kazao je i to da autora «neprijateljske satire» neće – hapsiti. (Joža Horvat svjedoči kako je Ćopić i u toj «mučnoj situaciji» ostao superioran: iz novina je izrezao naslov «Nećemo ga hapsiti ... Tito!» i isječak zalijepio na ulaz svog stana - ako bi naišli «neki drugovi»).

Inače je Ćopić znao da kaže: «Nušić je bio u zatvoru, pa bih voleo da vidim i ja kako je to biti u zatvoru.»

Sljedeće 1951. pisac, međutim, ne objavljuje ništa.

Od potonjih napada pomenimo još one na Ćopića kao autora Gluvog baruta (1957). Književna kritika (D. Kostić, R.Trifković, V. Gligorić i dr.) najprije je, uz neke zamjerke, vrlo povoljno ocijenila ovaj roman u kojem se prvi put ozbiljno tematizuju tzv. lijeva skretanja i crveni teror u partizanskom pokretu 1942. Partijske osude uslijedile su tek poslije velike pohvale knjige u Njemačkoj (list Rheinische Merkur od 31. 10. 1958), u kojoj je naglašeno hrabro prikazivanje komunističkog terora nad seljaštvom koje je «bilo neprijateljski raspoloženo prema komunizmu».

Skidanje komedije Odumiranje međeda sa repertoara beogradskih pozorišta 1958. i 1966, partijska saslušanja i isključivanje iz Saveza komunista te druge neprilike koje je Ćopić imao, sigurno su ostavili dubokog traga u njegovoj djetinje čistoj i preosjetljivoj duši. Ostala je u njemu duboka uvreda, možda i manično osjećanje progonjenoga, sve od onih koji su mu dugovali najveću zahvalnost za veliko književno djelo u slavu partizanske epopeje i novog, socijalističkog društva u čije ime su ga kinjili i sumnjičili.

Zbirkom priča Gorki med Ćopić se oslobađa «tendencije» u pripovijedanju a daje maha svojoj živoj imaginaciji i lirskom osjećanju čarobne tajanstvenosti svijeta kao i same umjetnosti. Evo nekih redaka iz priče «Vječito drvo» - te parabole o čudu svijeta i moći umjetnosti – u kojima rastuženi dječak, junak priče, ponovo otkriva čudesno, naslikano drvo, koje mu je poklonio slučajni prolaznik, očito pravi umjetnik:

A kad su već suze same prestale i kroz prorijeđeno biserje njegove tuge ponovo prosinuo i sastavio se razbijen svjetlucav svijet, pred njim, isprano i čisto, pojavilo se u svoj svojoj neprolaznoj ljepoti čudotvorčevo putnikovo drvo.

• Evo ga, ono je još uvijek tu!

Neizmjenljivo, tajanstveno i vječito, ono je tješilo dječaka svojom smirenom prisutnošću, postojanom ljepotom, zelenilom koje ne vene i još nečim... nečim što je izazivalo nesvakodnevnu tugu za onim što je prošlo i, u isto vrijeme, tihu radost zbog svih stvari prosutih pod ovim suncem.

Pažljivo držeći svoje bogatstvo u ruci, dječak je, izvedren i tih, krenuo kući mjereći lakim koracima voljeni kraj koji se pokorno podastirao pod njegove noge.

Zbirka sadrži još neke antologijske priče: «Svijet ujaka Miće» u kojoj se govori o tuzi dječaka zbog gubljenja tajne i čarolije svijeta; «Veliki dani praštanja», priča o umjetnosti pelivana Arifa Tamburije koji na «veliki svečani dan praštanja» «lebdi na konopcu između neba i zemlje i iskupljuje nas od svih naših magareština, slabih ocjena i reske jeze pred časovima matematike»; «Prepiska oko krave» sa junakom (seljakom) sa dvije duše. A čitav drugi dio knjige, ciklus priča pod naslovom «Nesmireni ratnik» (kasnije će se javljati kao zasebna zbirka), ide u izabrane stranice Ćopićeve proze i može se mirne duše mjeriti sa Baštom sljezove boje . Čak je to kompaktnija i vrednosno ujednačenija zbirka. U autorskom uvodnom zapisu za ovu zbirku, Ćopić piše o dječaku koji je «sa sobom nosio vedre bajke zavičaja, obasjane prozore u svijet, a zajedno s njima i sjećanje na dobre ljude, koja su, s vremenom, i sama prerastala u krilate bajke-uspomene.» I dalje:

A u takve bajke koje su po našem kraju hodile, kolo vodile i vodu pile, spadaju i ove priče o mome stricu Nidži, ispričane tebi na radost, meni za dušu, a onome trećem, namrštenom, kao pouka i primjer da na ovome svijetu još ima mjesta za dobre ljude.

I neka od značajnijih djela koja tematizuju poslijeratnu stvarnost nove, komunističke Jugoslavije (kolonizaciju) još uvijek reflektuju (posljedično, indirektno, skraćeno) i prethodna ratna zbivanja koja još nisu «prerađena» u svijesti ljudi ni «arhivirana» među davno ili konačno prošle događaje. Navedimo tek romane Ne tuguj , bronzana stražo (Sarajevo 1958) i Osma ofanziva (Beograd 1964). A mirnodopsko-ratnih pjesama i priča našlo bi se u Ćopića zaista mnogo.

***

Valja pomenuti i izabrane naslove za djecu i mlade čitaoce. Tu je Ćopić apsolutno bez premca u čitavoj srpskoj književnosti, vjerovatno i u širem južnoslovenskom kontekstu.

Prvo Ćopićevo djelo u ovom, vrlo dugačkom nizu poetskih i pripovjedačkih naslova, jeste zbirka priča i parabola U carstvu leptirova i medveda (Beograd 1940). Ta knjiga najavljuje budućeg velikog pisca za djecu svih uzrasta. Neke male priče, crtice ili parabole iz te knjige (na pr., one o cvrčku kao pjesniku) spadaju u antologijske stranice srpske (i ne tek «dječje») književnosti 20. stoljeća.

Slično bih rekao i za apsolutno očaravajući spjev Ježeva kućica (Beograd 1949). Remek-djelce svoje vrste!

I ko se već ne sjeća davnog ali nezaboravnog, stvarno nepomućenog «zadovoljstva u tekstu» iz lektire knjiga: Vratolomne priče (Zagreb 1947), Priče ispod zmajevih krila (Beograd i Sarajevo 1953), Doživljaji mačka Toše (Beograd 1954), Doživljaji Nikoletine Bursaća , Bosonogo djetinjstvo (Beograd 1957), Orlovi rano lete (Sarajevo 1957), Magareće godine (Sarajevo 1960), Slavno vojevanje (Sarajevo 1961), Bitka u zlatnoj dolini (Sarajevo 1963), Glava u klancu , noge na vrancu (Sarajevo 1971), Lijan vodi karavane (Sarajevo 1981) i nekih drugih.

***

Moglo bi se, u stvari, reći – imajući u vidu i Ćopićeve rane, predratne zbirke, sve one njegove «bojovnike i bjegunce», legende o ratnicima i opjevanim junacima – da tematski kompleks rata tvori sa tematskim kompleksom djetinjstva gotovo cjelinu Ćopićeva svijeta. U svakom slučaju, djetinjstvo i rat dva su najveća, gotovo sveobuhvatna tematska kruga našeg pisca. Tu je on uvijek kod kuće, tu se osjeća «ko riba u vodi».

A šta piscu omogućava da se on tu tako suvereno osjeća?

Ne same teme po sebi, već temperament i dar njegov, način na koji opaža/doživljava/promišlja svijet i jezički oblikuje opaženo/doživljeno/promišljeno. To su razlikovna svojstva koja odlikuju stil i jezik pojedinog pisca, njegovo književno pismo , njegov poetski i pripovjedački rukopis od početka do kraja, čineći ga uvijek prepoznatljivim i nezamjenjivim. Ta svojstva već smo pokušali da prepoznamo i imenujemo na samom početku ovog teksta (svima razumljivi jezik, dobroćudni humor, bajkovito i sjetno-lirsko pripovjedanje, «jezička slast i komička strast» po uzoru na narodne umotvorine itd.).

U knjizi Bašta sljezove boje , koja je dobila status ponajbolje Čopićeve knjige, srećno su se združila glavna svojstva Ćopića pripovjedača: humor i lirsko osjećanje života i prirode, realističko prikazivanje i «oneobičavanje», bajkovito i istinito, maštovno-legendarno i stvarnosno-istorijsko.U najljepšim i najboljim pričama Bašte nađeno je neko idealno ravnovjesje unutar Ćopićeve dvogube a ipak jedinstvene slike svijeta. Taj svijet je, istovremeno i podjednako, neutješno pozorje ljudskog stradanja i ljudske tuge, s jedne, i veliki, stalni izazov na lakrdiju i smijeh, s druge strane. Ipak, tuga je tu, izgleda, ono primarno u ćopićevskom osjećanju svijeta, osjećanju koje se razlijeva od blage sjete do mračne melanholije, pribjegavajući često humoru kao sredstvu samospasenja i ljekovitog zaborava. A svijet djetinjstva prirodno je stanje vedrijih i srećnijih ljudskih mogućnosti, ono stanje ljudskog duha koje je bliže snu nego prozi gole stvarnosti. Otuda je Ćopić ovdje i pripovjedač-bajkopisac, onaj koji – uprkos vremenu crnih slutnji o povampirenju zla – želi da ispriča svoju zlatnu bajku o ljudima , kako kaže u posveti knjige Ziji Dizdareviću:

Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Rušio se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.

Ćopić dalje piše da u njegovoj bajci nisu izmišljeni ni «dobri ljudi i sveti bojovnici» kao ni oni drugi – «mrke ubice s ljudskim licem», koji bi mu uskoro mogli «zakucati na vrata».

O samoj ideji da napiše knjigu evokativnih priča u znaku očaravajuće «sljezove boje», Ćopić je, po svjedočenju Enesa Čengića, rekao:

Pronašao sam kod Sartreove prijateljice, Simone de Beauvoir, čitajući njezina djela, pridjev «sljezov», «sljezove boje» i odmah mi se toliko svidio, da je istog trena u meni oživjela bašta pored moje kuće, mala baštica... (...) ...zapazio sam sljez u njegovoj čudesnoj boji. Iako postoji samo crni i bijeli sljez, pisao sam o plavom i crvenom sljezu, jer crni sljez zaista u preljevima ima nijanse plave i crvene boje u sebi. I kažem, kod Simone de Beauvoir naišao sam samo na tu jednu jedinu riječ koja me je povukla, koja je oživjela u meni sjećanje na djetinjstvo, te sam napisao čitavu knjigu i dao joj čak naslov Bašta sljezove boje (E. Čengić, Ćopićev humor i zbilja , 2, Zagreb 1987)

Ko bi ikad i pomislio na ovako neobičan prvi impuls Ćopićeve inspiracije koju je upalio fitilj jedne jedine riječi francuske spisateljice!

Uz samog pisca iz dana njegova dječaštva, središnji lik priča prvoga dijela knjige jeste lik djeda Rade, koji blagotvorno sjenči neke najznačajnije trenutke oživljene mitologije «potopljenog djetinjstva». Djed Rade je «stub sjećanja»: na njega je oslonjena naracija o davnoprošlim zbivanjima, prizorima i dogodovštinama kojima prisustvujemo u prvom dijelu knjige. Bilo da se evocira djedova «tvrdoglavost u pogledu boja» (kao u prvoj i naslovnoj priči, pri čemu pisac govori da ni sam ne zna «kakve je boje sljez»), bilo da je djed predstavljen kao zaštitnik lopova i njihov «svetac» («Sveti Rade Lopovski»), kao «predobri duševni starac» («Pohod na mjesec») ili možda onaj što «udara u svoje spasonosno komedijanje» («Dane Drmogaća») , djed je lik koji uvijek garantuje da će pisac sačuvati aromu pripovjedačke uvjerljivostiosti, i magiju i realizam, i liriku i humor narativnog predstavljanja. Lik djeda Rade kao da je arhetipski za sve likove djedova u Ćopićevu opusu, a njih je poviše (nekoliko u samoj Bašti , a da se i ne pominju djela za dječji uzrast). S djedom Radom u priči, Ćopić je vazda «svoj na svome», onaj zasanjani, djetinjstvom zauvijek zamađijani pričalac životnih zgoda i pustolovina sa razmeđa sna i jave, pričalac-bajalac kojemu jedva da ima ravna među našim piscima novijeg vremena. Dovoljno je da se sjetimo priče «Slijepi konj», u kojoj slijepo konjče postaje član porodice, povod iskajavanja grijeha i predmet velike djedove samilosti, pa da Ćopićevo melanholično-lirsko i humorno pripovijedanje o djedu Radi uvrstimo u antologiju našeg savremenog proznog tvoraštva.

Ciklus «Dani crvenog sljeza» (drugi dio zbirke) takođe sadrži nekoliko izvrsnih ili veoma dobrih priča («Dječak s tavana», «Posljednji kalajdžija», «Plavi lončići», «Potopljeno djetinjstvo», «Nepostojeća bakica», «Magarac s čeljadećim nogama», «Zatočnik»), ali je manje cjelovit i umjetnički ubjedljiv od ciklusa «Jutra plavog sljeza». Dok smo s «plavim sljezom» u prostorima ponovo odsanjanog djetinjstva, u vremenu koje je bliže mitu i legendi, sa «crvenim sljezom» smo, izuzev u nekoliko priča, zagnjureni u stvarnost rata i poraća, u iskustva piščevog zrelog doba, u kojima umjesto poetskoga i čudesnoga, magije i slatkih priviđenja, nailazimo i na ono što se zove otrežnjujućom, sirovom i surovom zbiljom. Otuda tu pričanje kao čarobno naratorstvo ne može da dođe do punog izraza, ili bar ne uvijek do one punoće i ljepote kakva se suvereno uspostavlja sa ozarujućim pomenom djeda Rade. Ali zato ovaj ciklus donosi onaj žešći i gorčiji «okus stvarnosti» koji otkriva satiričku i moralističku Ćopićevu stranu, pa i produbljivanje onog (depresivnog) toka piščeve kritičke svijesti, što će ga dovesti do konačnog i tragičnog sudara sa svijetom kao besmislenim dekorom.

Tako ova knjiga, otpočeta prisjećanjem na nezaboravne dane djetinjstva pod zaštitničkim skutom djeda Rade, okončava crno-humornom, turobnom slikom u kojoj bivši ratnik (partizan) odlazi «trbuvom za kruvom» na rad u Švedsku, a svoju «spomenicu 1941» vješa o vrat jednome ovnu! To je raspon ove knjige priča – od poezije djetinjstva do krajnjeg razočaranja bivšeg ratnika i revolucionara u stanje stvari u socijalizmu, od sjetnjih sjećanja na pejzaže i prisne likove zavičaja do neprijatnih i neveselih pitanja sebi i svome dobu. Toj epohi pjesnik i pripovjedač Branko Ćopić – učesnik i nepotkupljivi svjedok – spleo je ovim vijencem priča, zanesenih i gorkih, jedan od najljepših književnih spomenika savremene srpske književnosti.

***

O razlozima Ćopićeva samoubistva čula su se odmah različita mišljenja njegovih drugova i prijatelja, priče i nagađanja radoznale javnosti.

Njegov poznati kolega Dobrica Ćosić ocijenio je da je Ćopić, poslije svih kritika i osporavanja, postao «uplašen životom» i nesposoban za odbranu te zapao u težu melanholiju i depresiju. Ukratko – «razbolela mu se duša» i to neizlječivo. A po svjedočenju jednog beogradskog satiričara, lucidni Borislav Mihajlović Mihiz prorekao je Branku u jednom krajnje otvorenom, prijateljskom razgovoru da će – bježeći od svojih fantomskih progonitelja - poludjeti i sam dići ruku na sebe.

Bilo kako bilo, tek i ja imam svoju više utješno-pjesničku nego psihoanalitičku teoriju o Ćopićevom dobrovoljnom «vraćanju ulaznice» za dalji život. Vjerujem da je tim činom Ćopić ispisao svoje posljednje opominjuće, životom plaćeno protestno pismo protiv doslućene, upravo vidovnjački viđene užasne sudbine svoje voljene zemlje – toj sudbini je svakako želio da umakne. Nije htio ni mogao da prihvati prijeteći kurs plovidbe jugoslovenskog «Titanika» (ili «Titonika») - same Jugoslavije, te države koju je oduvijek, i u ratu i miru, branio i u koju je vjerovao kao u istorijski «ostvareni san» mnogih generacija Južnih Slovena. Osjećao je, čini se, nepogrešivo brodolomni kurs jugoslovenske države kroz vrijeme, osjećao kao što jegulja osjeća pravac svog kretanja kroz (okeanski) prostor. Ta vidilačka ili anticipatorska moć katkad ide zajedno sa velikim pjesničkim ili kakvim drugim darom. Snažno je naslutio dolazeću apokalipsu, «mrke ubice s ljudskim licem», još 1970. u već citiranom proročanskom pismu-posveti Ziji Dizdareviću, prijatelju iz studentskih dana, koga su ustaše likvidirale u Jasenovcu 1942. To pismo je možda najpotresniji književni dokument svoga vremena. Iznenađuje da Čopić već tada osjeća slom ljudskih i političkih ideala svoje generacije u istorijskom zgušnjavanju balkanske pomrčine. Otuda je njegovo samoubistvo četrnaeast godina kasnije bilo posljednji izbor još slobodnog ali nesrećnog i pobunjenog čovjeka. Bio je to čin najveće hrabrosti a ne gest nekoga ko je prosto «uplašen životom». Ili takva uplašenost i hrabrost tvore neko protivrječno a nerazlučno jedinstvo pjesnikove preosjetljive ličnosti?

Ćopić se posigurno plašio života lišenog ljubavi i svake čari, života koji bi ga narastajućim cinizmom vlasti, međunacionalnom i svakom drugom mržnjom te opštom, sistemskom lažju nesnosno ponizio i oduzeo mu posljednje znake dostojanstva.. Takvome životu pjesnik je na sav glas rekao svoje zastrašujuće Ne! Tako je to Ne izgledalo najvećem broju ljudi, ali su samo najbolji poznavaoci i prijatelji Brankovi poput Mihiza znali da se u karakteru ovog Krajišnika, u njegovoj i vedroj i tužnoj , duboko melanholičnoj prirodi , u kojoj su se neprestano otkrivali i zaneseni dječak i gorko osmjehnuti mudrac , i lirik i satirik , samo su dakle oni znali da se tu krije i «normalan» suicidni poriv ponosne pjesničke duše.

Nije li to poriv onih koji odveć ljube i slave život, pa mu se onda drastično i svete za neuzvraćenu ljubav? Za nesnosnu uvredu ljubavi.

A i poezija se tu našla na udaru demona smrti i – časno zaćutala.

Dobri srpski roman

Roman 2008 – za NIN

Iz bogate, jedva pregledne prošlogodišnje produkcije romana na srpskom jeziku, izdvajam više ostvarenja. Sam broj naslova koje preporučujem čitaocima NIN-a zahtijeva najsažetiji prikaz.

Vladimir Pištalo napisao je djelo dostojno svog jedinstveno genijalnog junaka. U romanu Tesla, portret među maskama (Agora), pokazao je svoj raskošni dar „pjesnika u prozi“, prateći Teslinu životnu avanturu i nevjerovatnu istraživačko-izumiteljku djelatnost od malih nogu do zadnjih časova u njujorškom hotelu. Oživio je sa zavidnom invencijom likove Teslinih roditelja i srodnika, poznanika i prijatelja iz godina studija u evropskim gradovima i, naravno, čitavu galeriju likova („maski“) iz Sjedinjenih Država – među njima i likove saradnika (čarobni Sigeti), naučnih suparnika (Edison, Markoni, Pupin) i industrijalaca (Morgan, Vestinghaus) od kojih je zavisila realizacija njegovih vizionarskih projekata. Izvanredno su dati likovi pjesnika Džonsona i njegove žene Katarine, velikih Teslinih prijatelja. Pištalov Tesla je bogolika, ali i protivrječna demijurška ličnost – crte njegovog portreta ovaj roman oblikuje i sklapa sa krajnjom predanoću i najvećim nadahnućem. Čitalac piscu oprašta poneko odveć patetično mjesto.

Drugo djelo visokih kvaliteta je roman Savršeno sećanje na smrt Radoslava Petkovića (Stubovi kulture) u kojem se na preko 500 strana razvija velika, izuzetno zapletena priča o sumraku Vizantije i padu Konstantinopolja, ili o zamaskiranom rivalitetu hrićanske crkve i ezoterijskih, odnosno paganskih učenja (Hermes Trismegistos, Pitagora, Platon, Aristotel). Centralna figura romana Gemistos Pliton je neoplatoničar koji će na kraju obznaniti svoju vjeru u metempsihozu i „Zevsov lanac“ besmrtnih duša, našavši i grobnicu za „ogrtač“ (tijelo) svoje duše u jednom davno napuštenom paganskom hramu. Druga središnja figura je prisilno zamonašeni Filarion, koji se „njiše“ između manastira i Plitona. Petković je u svoju majstorsku, mada i preširoku priču, inkorporirao i priličan broj stranica iz raznih, za temu važnih spisa (od Hermes do pjesnika Jejtsa), čime je priča postala još složenija.

Vladislav Bajac isprepleo je u romanu Hamam Balkanija (Arhipelag) dvije po svemu različite priče, štampane uz to u dva pisma – ćirilici i latinici. Daleko značajnija priča zapravo je izvanredan roman o Bajici/Mehmed paši Sokoloviću, napisan u gotovo klasičnom stilu, na osnovu brojnih istoriografskih izvora. Sokolović je za pisca, između ostalog, veliki primjer mogućeg udvojenog a neraspolućenog etničko-religioznog identiteta. Drugi tok romana ispunjavaju Bajčevi susreti i razgovori o književnosti i umjetnosti sa piščevim savremenicima, među kojima glavno mjesto ima Orhan Pamuk.

Sarajevo, februar 2009. godine