Davor Dukić, Zagreb
Jezik i književnost u Dubrovniku u 16. i 17. stoljeću (kontinuitet i promjene)
|
Doc. dr. Davor Dukić
Di 7. 5. 2002 |
|
Pojam jezik iz naslova ovog predavanja dvoznačan je, a ta je dvoznačnost rezultat same tradicije proučavanja dubrovačke književne baštine. Jezik starih dubrovačkih književnih djela (tekstova uopće) promatran je ili kao građa za povijest jezika/dijalektologiju/historijsku gramatiku, ili kao književni jezik. Naizgled, riječ je o dvama različitim pristupima koji pripadaju i različitim disciplinama: jezikoslovlju i stilistici. No, ti pristupi, čini se, nisu ravnopravno supostojali, odnosno nisu se nadopunjavali u istom vremenu. Prvi od njih, koji je Josip Vončina nazvao dijalektološkim , a isto bismo ga tako mogli nazvati i jezičnopovijesnim , dominirao je dugim razdobljem od devedesetih godina devetnaestog do tridesetih godina dvadesetog stoljeća, a najznačajniji mu je prinos dao Milan Rešetar. Drugi pristup, nazovimo ga stilističkim , nastao je, dijelom i kao reakcija na onaj prvi, u ozračju književnoznanstvenih interesa što se u šezdesetimim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća javljaju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Kada je riječ o starijoj hrvatskoj književnoj kulturi, napose onoj dubrovačkoj, najistaknutijim se predstavnikom stilističkog pristupa može smatrati Josip Vončina. On je u kratkom programatskom tekstu "O istraživanju jezika starije hrvatske književnosti" (1977: 7-17), izvorno napisanom 1970. godine, ne samo iznio polazne pretpostavke za svoje kasnije analize jezika starih pisaca, nego i kritizirao pristup svojih prethodnika. Pa ipak, dijalektološko-jezičnopovijesna problematika ostat će prisutna, premda ne u prvom planu, i u stilističkom pristupu. Problem stila, ali onog nadindividualnog (epohalnog), stajat će, uz problem žanrovskog sustava i žanrovskih mijena, u osnovi poetološkog pristupa, koji će prevladavati u književnopovijesnoj praksi posljednjih triju desetljeća. Kad je riječ o proučavanju dubrovačke književnosti, iz te metodološke paradigme najvrednije priloge su ostvarili Dunja Fališevac, Zoran Kravar, Pavao Pavličić i Slobodan Prosperov Novak.
U ovom se predavanju nastoji dati sažet prikaz najosnovnije problematike u dosadašnjem proučavanju dubrovačke književnosti 16. i 17. stoljeća u okvirima spomenuta tri pristupa.
I. Premda su i prije Milana Rešetara djela starih dubrovačkih pisaca razmatrana kao građa za povijest jezika/dijalektologiju - dovoljno je spomenuti Vatroslava Jagića - ipak je Rešetar na tom polju učinio neusporedivo više od svih filologa koji su se bavili raguzinskim temama. Problemu starog dubrovačkog govora i njegova odnosa prema suvremenoj mu književnoj praksi Rešetar je posvetio najveći dio svog radnog vijeka. Osnovne postavke, moglo bi se reći i teoriju o tom problemu, izgradio je relativno rano i do kraja života nije ih u bitnome revidirao. Prema Rešetaru dubrovački je govor oduvijek bio jekavski štokavski, a ikavizmi i čakavizmi u književnim djelima rezultat su izvanjskih utjecaja, što su ostavili traga tek u književnom jeziku, a ne i u običnom/svakodnevnom govoru. Te inodijalekatske natruhe u književnom jeziku vremenom su se smanjivale, pa ih primjerice ima znatno više u pjesmama Džore Držića i Šiška Menčetića nego u opusu Mavra Vetranovića. Ipak u dubrovačkoj je književnoj tradiciji uspostavljen krug tipičnih ikavskih izraza, što se, kao jezična i književnopovijesna pojava dugog trajanja, javljaju kroz čitav rani novi vijek ( svitlos , kripos , lipos , vik , svit , vrime , sliditi , gdi i kompozita, prefiks pri - itd., Rešetar 1942: 6-8).
Problem: kako suditi o zauvijek izgubljenu govoru samo na osnovi sačuvanih tekstova, Rešetar je riješio zdravim lingvističkim razumom. U djelima pisanima u stihu i s umjetničkim pretenzijama vidio je jedan pol, onaj od govora udaljeniji, dok je osobine najstarijeg dubrovačkog govora tražio u umjetnički nepretencioznijoj prozi, a i u prozi uopće. Tako je s jedne strane analizirao jezik pjesama Ranjinina zbornika , djelâ Marina Držića, Mavra Vetranovića, Ivana Gundulića i Ignjata Đurđevića, a s druge jezik Libra od mnozijeh razloga , Ranjinina lekcionara , proznog djela Bazilija Gradića i sl. Rešetar je u početku pretpostavljao da su ikavsko-čakavski oblici u jeziku ranih dubrovačkih petrarkista rezultat nasljedovanja pjesničkog jezika Marka Marulića i splitskog književnog kruga njegova vremena. Kasnije je, međutim, nakon što je Konstantin Jireček objavio ćiriličke stihove iz carinske knjige (1897: 59), bilo jasno da su dvostruko rimovani dvanaesterac, a po svemu sudeći i svjetovno pjesništvo, nastali u Dubrovniku puno prije Marulića. Uspoređujući takozvani Zadarski lekcionar i splitski Bernardinov lekcionar s dubrovačkim Ranjininim lekcionarom Rešetar je ustvrdio da je udio ikavskih i čakavskih oblika u dubrovačkom lekcionaru daleko manji nego u pjesmama Džore Držića i Šiška Menčetića, nastalima u otprilike isto vrijeme. No, i Ranjinin lekcionar sadrži neke od ikavizama koji će biti karakteristični za više-manje cjelokupnu dubrovačku ranonovovjekovnu književnost na narodnom jeziku (prefiks pri -; ispred – o kao na primjer Žudio , ispovidio ; prilozi gdi , svudi , doli i sl.; glagolski oblici koji na kraju osnove imaju – ĕ kao na primjer hotiti , izgoriti i sl.) (1898 a: 111-112). Za te je ikavske oblike Rešetar dopustio "da su se mogli zbilja govoriti u Dubrovniku, jer i u starijim ćirilskijem poveljama i u mlađih pisaca XVI. vijeka nalazimo iznimice po koji ikavski oblik" (1898 a: 134). Poredbenim istraživanjem primorskih lekcionara Rešetar je došao do zaključka da su "čakavizme [...] prvi dubrov. pjesnici (koliko doslije znamo, M[enčeti]ć i D[rži]ć) preuzeli u svoj govor iz čakavskih crkvenih knjiga i pjesama što su iz Dalmacije dolazile u Dubrovnik, a za tim prvim pjesnicima, koji su u Dubrovniku uživali veliki ugled, povodili su se i mlađi pjesnici XVI. vijeka" (1936: 183). Na istom mjestu istaknuti hrvatski filolog napominje da se ti knjiški čakavizmi ne nalaze istodobno u dubrovačkoj prozi, dakle u lekcionarima, nastalima i na osnovu dalmatinskih, čakavskih predložaka. Argumentacija je i ovaj put ponešto neuvjerljiva. Najstariji dubrovački pjesnici čitaju, dakle, crkvenu prozu i (koliko nam je poznato, mahom) religiozne pjesme iz čakavske Dalmacije. Odatle preuzimaju u svoj pjesnički jezik čakavske (i ikavske) oblike, koje njihovi suvremenici, dubrovački prozaici uglavnom ne rabe. Ti čakavizmi i ikavizmi, premda preuzeti iz religiozne literature za puk, postaju sad stilski obilježena sredstva književnog jezika pretežito svjetovnog pjesništva, što ga stvara dubrovačka književna elita. I uz ogradu da su upravo spomenute kategorije "pučkog" i "elitnog" vjerojatno naše projekcije, slabo primjerene dubrovačkoj književnoj kulturi 16. st., povjesničar književnosti ipak mora biti oprezan pri susretu s teorijom, koja, bez eksplicitnih potvrda, nastoji dokazati da je stoljeće i pol prije izravnog slijeđenja dubrovačkog književnog jezika, što su ga u 17. i 18. stoljeću provodili neki dalmatinski pisci, rođeni čakavci (Petar Kanavelić, Jerolim Kavanjin, Andrija Vitaljić, Ivan Ivanišević) (Lisac 1992/1993: 171), postojao obrnut jezično-književni proces. Na kraju ovog kratkog prikaza Rešetarova bavljenja jezikom dubrovačke književnosti, možda je najbolje posegnuti za mislima Vatroslava Jagića, koji je još 1891., u istom godištu Archiva u kojemu je njegov zet, Milan Rešetar, objavio svoju raspravu o čakavštini, napisao komentar/kritiku Rešetarovih postavki o dubrovačkom govoru. Premda donosi samo zdravorazumske i hipotetičke argumente, Jagićeva se kritika Rešetara i danas doima uvjerljivom:
"Die vielfach laut gewordene Ansicht, die alten Ragusäer hätten rein čakaviš, etwa im Sinne Spalato’s, gesprochen, hat er [Rešetar] wohl den Todesstoss versetzt, nur scheint er mir zu weit zu gehen, wenn er die mit der geographischen Lage der Stadt recht gut harmonierende besondere Stellung Ragusas innerhalb des serbokroatischen Sprachgebietes für die älteren Jahrhunderte ausser Acht lässt und alles an die rein čakavische Nachbarschaft Erinnernde im alten Dialecte Ragusas wegläugnet. (...) dieses [das reale Leben] weist überall allmähliche, ununterbrochene Uebergange auf und kümmert sich um unsere Systematik blutwenig" (1891: 396).
II. Već je spomenuto da je Vončina kritizirao Rešetarov (ili rešetarovski) jezičnopovijesni, odnosno dijalektološki pristup djelima stare književnosti. Tome nasuprot, on se zalagao za istraživanje "izražajnih mogućnosti" jezika starih pisaca, za istraživanje književnog jezika kao "sustava stilema" (1977: 8). Čakavizmi i ikavizmi u dubrovačkoj književnosti 16. i 17. st., koje je Rešetar smatrao stilski označenim dijelovima književnog jezika i stoga ih u svojim razmatranjima stavljao u zagrade, u Vončininu, stilističkom pristupu doći će u prvi plan. Potraga za stilemima uglavnom je potraga za onim jezičnim elementima koji, s ciljem pojačane ekspresivnosti, odstupaju od norme. Takav postupak Vončina primjećuje primjerice u sintagmi "gorušta ljubi", sastavljenoj od arhaičnog oblika sa staroslavenskom suglasničkom skupinom – št i staroslavenizma ljuby , a ta se sintagma javlja na izrazito ekspresivnom mjestu 13. pjevanja Gundulićeva Osmana (1977: 168). I inače se Vončinine i uopće stilističke analize djela starih pisaca ponajprije usmjeruju na leksički izbor, što u pravilu znači na arhaizme, neologizme, tuđice, inodijalekatske oblike i riječi. U ovom posljednjem Vončina se nastavlja na Rešetara, pa je na ikavsko-čakavski udio u jeziku dubrovačkih pisaca fokusirano i njegovo analitičko oko. Prihvaćajući Rešetarovu postavku o štokavsko-jekavskoj osnovi dubrovačkog govora, Vončina u ranijim radovima ipak donekle ublažuje odrješitost stavova svog prethodnika. To se prije svega odnosi na podrijetlo ikavizama; Vončina u njima, slijedeći mišljenje Svetozara Petrovića, ne vidi samo tradicijski stilistički balast, već prije svega elemente starijeg jezičnog/dijalekatskog sloja. Ikavizam je prema njemu "jezična osnovica" dubrovačkog petrarkističkog pjesništva, a ijekavizacija je proces, "što je u toku 16. st. zahvatio jezik pjesništva u Dubrovniku" (1977: 169). Argument za postavku o iskonskom dubrovačkom ikavizmu i njegovu "suživotu s jekavizmom" našao je Vončina i u "dosljednom ikavizmu" u tri nepotpuna dvanaesterca iz carinske knjige:
-
Sada sam ostavljen srid morske pučine,
Valovi moćno b’jen, daž dojde s visine.
Kad dojdoh na kopno, mnih da sam...
Pjesnici Ranjinina zbornika izbjegavaju morfološki ikavizam, pa imaju oblik mnjah , a ne mnih (Vončina 1977: 36). Iz toga bi se dalo pretpostaviti da su navedeni stihovi, sa svojim dosljednim ikavskim oblicima, odraz jezične situacije u kojoj je ikavizam imao značajnijeg udjela nego u vrijeme nastanka prvih dubrovačkih petrarkističkih pjesama:
"Istaknemo li da su Šiško Menčetić i Džore Držić bili vjerojatno prvi petrarkisti, ali sigurno ne i prvi pjesnici Dubrovnika, možemo smatrati da je pjesnički ikavizam nastao neposredno na temelju dubrovačkog dijalekta, i to znatno prije kraja 15. stoljeća. Mješovito jezično stanje (što ga odražava Ranjinin zbornik ) pokazuje potkraj 15. stoljeća ostvareni spoj dviju komponenata od kojih svaka može biti posve dubrovačka: na nekadašnjem stanju dijalekta izgrađeni književni ikavizam u koji prodiru ijekavski utjecaji. Ovima se put otvorio pošto je Dubrovačka Republika stekla Konavle (u prvoj polovini 15. stoljeća)" (1977: 37).
Slično razmišljanje, kojim se dovodi u sumnju Rešetarov sud o importiranosti ikavizama, može se pročitati i u raspravi Radoslava Katičića o jeziku Marina Držića:
"Samo pitanje staroga dubrovačkog dijalekta nije tako jednostavno kako se danas često uzima. Istina jest da je po svemu što znamo štokavština u Dubrovniku stara, pa se on s pravom pribraja području toga narječja i u daljoj prošlosti. Gradska općina bila je, međutim, prvobitno romanska. Slavenski jezik je unesen u nju. Kroz gradska vrata prodirala je ijekavska štokavština iz kopnenoga zaleđa. A iz luke je zapljuskivala grad ikavska čakavština s otoka i iz sve srednje Dalmacije. Već je u Držićevo doba bilo očito da će u njem prevagnuti jezični utjecaj zaleđa, ali za starije vrijeme nije sasvim jasno koliko je u koje doba djelovao i onaj s mora. Sudski spisi iz 15. stoljeća pokazuju da je živi govorni jezik u gradu mogao biti obojen i ikavski" (1989: 323).
I dok upravo navedeni Vončinini i Katičićevi sudovi, s tek ponešto sadržajnog širenja, uglavnom ponavljaju ona, tad već stotinjak godina stara razmišljanja Vatroslava Jagića o jednostranosti Rešetarove teorije o dubrovačkom govoru, Vončina u svojim nešto kasnijim radovima nedvosmisleno govori o "arhaičnoj čakavsko-ikavskoj osnovici" jezika najstarije dubrovačke književnosti, pri čemu se ponovno poziva na jezične karakteristike carinskog zapisa (1988: 78).
III. Stilistički pristup kao analiza sustava stilema nekog književnog djela, odnosno kao istraživanje osobnih stilova, nije u svojoj osnovnoj namjeri usmjereno ni prema problemima književnopovijesne dijakronije (poetičkih promjena u vremenu), ni prema problemima književnopovijesne sinkronije (opis poetike nekog razdoblja). Doduše, stilističko proučavanje starih tekstova podrazumijeva rekonstrukciju određene povijesne norme, ali ono gotovo uvijek vodi prema estetskoj prosudbi o ekspresivnosti djela, odnosno o književnoumjetničkoj vještini njegova tvorca. Ne čudi stoga da se Vončina u najvećem dijelu svog opusa bavio estetskim "vrhovima" starije hrvatske književnosti (Džore Držić, Šiško Menčetić, Hanibal Lucić, Petar Zoranić, Ivan Gundulić, Fran Krsto Frankopan, Tituš Brezovački). Ne čudi ni njegov negativan stav prema poetološkim analizama kakva je ona Vsevoloda Setschkareffa o Gundulićevu poetičkom stilu, jer ona ne ulazi u "fine odnose Gundulićeva jezika"¸ nego tek "pronalazi poznate stilske figure" (Vončina 1977: 162). No, upravo će takve analize, koje u individualnom djelu traže tragove nadindividualnog poetičkog stila, obilježiti hrvatsku povijest književnosti u posljednja dva desetljeća 20. stoljeća, i to ponajprije u radovima Zorana Kravara i Dunje Fališevac. Istražujući prije svega stil hrvatskih književnih djela 17. st., spomenuti su ga autori nužno morali usporediti s njemu prethodećim, šesnaestostoljetnim stilom. Doduše, njihove se poetološko-stilske analize nikad nisu odnosile na cjelinu dubrovačke književnosti – kao što se tom cjelinom, no iz drugih, metodoloških razloga, nije bavio ni Vončina - ali su djela dubrovačkih pisaca, poglavito Ivana Bunića Vučića i Ivana Gundulića, najčešće bila u središtu njihovih istraživačkih interesa.
- Danas je već u književnoj povijesti općeprihvaćen uvid da hrvatska književnost u 17. st. participira u raširenoj europskoj književnoj modi baroknog stila. Djela novog razdoblja, za razliku od djela 16. stoljeća, karakterizira obilje figura, tako da stilski sloj iskače u prvi plan, ispred tematskog i idejnog sloja (Kravar 1988: 37-43). Jake metafore, figure gomilanja i ponavljanja, te kompozicijski postupci koji se temelje na dosjetki, kvazilogičkim izvođenjima ili eksploatiranju svih aspekata neke figure ( concetto ) dominiraju sedamnaestostoljetnom, baroknom književnošću i imaju cilj iznenaditi i zadiviti čitatelja izražajnom virtuoznošću (Fališevac 1989). Taj epohalni europski stil zahvatio je i dubrovačku književnost. I premda se on, osim u komediji, javlja u svim žanrovima, religiozne se poeme mogu smatrati žanrom s najgušćim rasporedom baroknog ornatusa, što može ilustrirati annominatio s početka Gundulićevih Suza sina razmetnoga :
-
Grozno suzim gork plač sada,
gorko plačem grozne suze
ke razmetni sin njekada
kajan z grijeha lijevat uze;
jeda i moje grijehe oplaču
suze u suzah, plač u plaču.
III.1. Granica između proučavanja individualnog i nadindividualnog književnog stila ujedno je i granica između nacionalne filologije i komparativnog pristupa nacionalnoj književnoj povijesti. Mirko Tomasović je jednom zapazio: "Hrvatska je književnost zahvalna za komparativni studij iz dvaju razloga najmanje: razmjerno je mala u usporedbi s kvantitativnim korpusima glavnih europskih literarnih baština, a prolazila je kao i one kroz sve tipične faze i evolutivne procese od renesanse do recentnih gibanja" (1984: 5). Da je Tomasović imao na umu samo ranonovovjekovnu književnost, atribut "hrvatska" s početka njegove rečenice mogao bi se mirne duše zamijeniti atributom "dubrovačka". Pokušat ću to ukratko pokazati žanrovskim pregledom dubrovačke književnosti 16. i 17. stoljeća. U obzir će se uzeti samo važniji žanrovi, tj. oni koji prelaze granice pojedinačne pojave ili samo jednog opusa, a rasporedit će se uglavnom prema tradicionalnom rodovskom kriteriju.
Ljubavna petrarkistička lirika je kvantitativno gledano dominantan žanr u dubrovačkoj književnosti 16. stoljeća. S pjesmama Ranjnina zbornika stoji ona na samom otvaranju nove epohe, a katalog pjesnika koji su se u njoj okušali, često i sa vrlo opsežnim opusima, razmjerno je velik (Džore Držić, Šiško Menčetić, Marin Držić, Nikola Nalješković, Maroje Mažibradić, Sabo Bobaljević, Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić). Pjesnički jezik petrarkističke lirike prožeo je mjestimice i gotovo sve druge žanrove dubrovačke književnosti 16. st., što mu dodatno daje na važnosti. Već tijekom tog stoljeća ljubavna je lirika u Dubrovniku doživjela stanovite poetičke preobrazbe; od pučki orijentiranog petrarkizma pjesnika Ranjinina zbornika , kojima se kao talijanski uzori obično spominju Serafino Aquilano, Antonio Tebaldi, Benedetto Gareth Cariteo (odatle pojam kariteanski petrarkizam ) i dr., do takozvanog akademskog petrarkizma Dominka Zlatarića, s idejom pjesničkog nasljedovanja izvornog Petrarke, kako je to zahtijevao mletački pjesnik Pietro Bembo, po kojemu se i taj pjesnički pravac ponekad naziva bembizam . Ljubavna lirika, modificirana baroknim stilom i nekim motivsko-tematskim inovacijama (Fališevac 1987: 35), nastavlja živjeti i u sedamnaestostoljetnoj dubrovačkoj književnosti. No, ona se tu najčešće poistovjećuje s ljubavnom lirikom Ivana Bunića Vučića, jer, osim pjesničkog opusa Horacija Mažibradića, ostali su dubrovački ljubavno-lirski opusi ili opsegom neznatni, ili im je autorstvo dvojbeno (Stijepo Đurđević, Vladislav Menčetić). Književnopovijesno je osobito vrijedna ljubavna lirika Ignjata Đurđevića, no ona uz barokna, posjeduje i stilska obilježje suvremene joj arkadijske poetike s početka 18. st.
Religiozna lirika čini značajan dio šesnaestostoljetne dubrovačke lirike (Šiško Menčetić, Mavro Vetranović, Nikola Nalješković, Nikola Dimitrović, Dinko Ranjina, Miho Bunić Babulinov). I u 17. st. njezin je udio u ukupnoj lirskoj produkciji znatan, katkad kao važan dio pojedinačnih korpusa (kao u pjesnika s prijelaza stoljećâ, Paskoja Primovića i Horacija Mažibradića, zatim u Ivana Bunića Vučića itd.), a ponekad tek kao usputni žanr ili manji krug prijevodnih tekstova (Ivan Gundulić, Stijepo Đurđević, Junije Palmotić itd.). Valja istaknuti, međutim, da je religiozna lirika jedan od slabije proučenih žanrova dubrovačke književnosti ranog novovjekovlja.
Tendencija slabljenja lirske produkcije u 17. stoljeću, primijećena već u korpusu ljubavnog pjesništva, naročito dolazi do izražaja u žanru pjesničke poslanice, koja se kao oblik tipične humanističko-renesansne komunikacije među predstavnicima kulturne elite vezuje gotovo isključivo uz 16. stoljeće (Nikola Dimitrović, Nikola Nalješković, Mavro Vetranović, Dinko Ranjina, Sabo Bobaljević). U početak narednog stoljaće padaju samo pjesničke poslanice Horacija Mažibradića.
Prvo opsežnije epsko djelo s povijesnom tematikom, Razboji od Turaka Antuna Sasina, pojavljuje se tek na samom kraju 16. stoljeća. S ponešto artificijelnih postupaka (pastoralni ugođaj i klasicističke reminiscencije) Sasin načinom pučkih kronika u stihu prikazuje događaje prvih dviju godina austro-turskog rata 1593.-1606. U 17. stoljeću nastaje glasoviti ep Ivana Gundulića Osman , s temom janjičarske pobune i nasilnog svrgnuća sultana Osmana II. 1622. godine. Premda nedovršen i do 19. stoljeća čitan isključivo u rukopisima, taj je ep dugo vremena bio poetičkim modelom za gradnju sličnih djela, čak i izvan Dubrovnika (Petar Kanavelić, Joso Krmpotić). Potres u Dubrovniku 1667. i politički problemi u dubrovačko-turskim odnosima, što su uslijedili nakon potresa, tema su epa Dubrovnik ponovljen Jakete Palmotića Dionorića. Autor, kao diplomat aktivan sudionik prikazanih događaja, odabrao je epsku formu jer prikladniji žanr za obradu te teme na narodnom jeziku nije ni mogao izabrati; za memoarsku je prozu u dubrovačkoj književnoj kulturi ranog novovjekovlja bio rezerviran talijanski jezik. Gundulićev i Palmotić-Dionorićev ep velikim dijelom ispunjuju zahtjeve tassovske/barokne poetike epa. To tek djelomice vrijedi i za djelo Petra Bogašinovića Beča grada obkruženje od cara Mehmeta i Kara Mustafe velikog vezijera (1684, 2. prošireno izd. 1685), posljednji u nizu epskih tekstova o povijesnim temama u sedamnaestostoljetnoj dubrovačkoj književnosti. Bogašinović u svom prikazu opsade Beča 1683. i početka kršćanske rekonkviste južne Ugarske što je uslijedila nakon opsade, na izražajnom planu slijedi gundulićevsku tradiciju (barokni stil, osmerački katreni s ukrštenom rimom), a na kompozicijskom je bliži Sasinovu epu.
U žanr religiozne, točnije biblijske epike s obilježjima barokne poetike ulaze dva prijevodna djela dubrovačke književnosti 17. stoljeća: Paskoje Primović, Pjesan od upućenja riječi vječne i od poroda Djevičkoga (prijevod djela Iacopa Sannazzara, De partu Virginis , 1526) i Junije Palmotić, Kristijada , 1670. (prijevod djela Girolama Vide, Christias , 1535).
Epska je produkcija u ovdje promatranim dvama stoljećima dubrovačke književne kulture uzela relativno malo prostora u ukupnoj književnoj proizvodnji. Taj uvid možda donekle zastire veliko književnopovijesno značenje Gundulićeva Osmana . Produkcija dramskih tekstova, međutim, u istom je razdoblju bila izuzetno bogata i žanrovski raznovrsna, čemu je u 16. stoljeću osobito pridonio Marin Držić. U njegovu se opusu nalazi nekoliko učenih (eruditnih, plautovskih) komedija ( Dundo Maroje ; Skup ; Tripče de Utolče i nesačuvani Pjerin ). Neka obilježja tog žanra ima i Komedija sedma Nikole Nalješkovića. U prvoj polovici 17. stoljeća čini se kao da zamire komediografska praksa u Dubrovniku, da bi u drugoj polovici stoljeća ponovno oživjela u žanru smiješnice , kako su Dubrovčani nazivali te anonimne tročinske komedije s tipičnim likovima i situacijama gradskog dubrovačkog života ( Ljubovnici ; Jerko Škripalo ; Šimun Dundurilo ; Andro Stitikeca i dr.). U Držićevu dramskom opusu nalaze se i najpoznatije pastirske drame dubrovačke šesnaestostoljetne književnosti ( Venera i Adon ; Tirena ; Grižula ). Potkraj stoljeća istom je žanru svoj udio dao i Antun Sasin ( Flora ; Filide ). Dubrovački su pisci vrlo brzo preveli i dva najpoznatija talijanska djela iz tog žanra: Torquato Tasso Aminta , 1580. (Dominko Zlatarić, Ljubmir , 1580) i Gianbattista Guarini, Pastor fido , 1586. (Frano Lukarević Burina, Vjerni pastijer , 1592). U žanr pastirske drame obično se ubraja i jedno od najpoznatijih djela dubrovačke književnosti 17. st., Dubravka Ivana Gundulića, koje djelo, međutim, zbog svoje političke alegorike, djelomično opterećene i suvremenim uprizorenjima/interpretacijama, ipak zadržava u tom krugu poseban status. S pastirskim dramama sličan tematski svijet dijele i kraći mitološki dramski prizori. Početke tog žanra u dubrovačkoj književnosti valja tražiti u opusu Mavra Vetranovića ( Orfeo ; Dijana ). U 17. stoljeću svoje prinose spomenutom žanru daju Ivan Gundulić ( Dijana , Armida ), Junije Palmotić ( Natjecanje Ajača i Ulisa za oružje Akilovo ) i Džore Palmotić ( Ači i Galatea ).
U drugoj polovici 16. stoljeća napisano je u Dubrovniku pet tragedija iz pera petorice autora, koji su uglavnom prerađivali talijanska djela (Marin Držić, Hekuba , 1559; Frano Lukarević Burina, Atamante , 1579; Sabo Gučetić Bendevišević, Dalida , 1580; Miho Bunić Babulinović, Jokasta ), a samo je Dominko Zlatarić izravno preradio jedno antičko djelo, Sofoklovu Elektru (1597). Taj žanr ne nastavlja živjeti u 17. stoljeću. Njega na neki način zamjenjuje melodrama, dramska vrsta nastala u Firenci na prijelazu 16./17. st. na temelju pretpostavke da se antička tragedija pjevala. Odatle će se roditi i moderna opera. Dubrovačke melodrame nisu se, međutim, u cjelosti pjevale, čak ni onda kad su nastale na temelju talijanskih libreta (takozvane libretistički zasnovane drame ). Pjesma praćena glazbom vjerojatno se javljala samo u korskim dijelovima tih tekstova. Začetnikom žanra melodrame smatra se Paskoje Primović ( Euridiče , 1617), a nastavljačem Ivan Gundulić ( Arijadna ; Prozerpina ugrabljena i nekoliko nesačuvanih, samo po naslovu poznatih djela). Sredinom stoljeća djeluje u Dubrovniku najznačajniji predstavnik tog žanra i uopće najznačajniji dubrovački dramatičar 17. stoljeća, Junije Palmotić ( Pavlimir ; Došastje od Eneje k Ankizu ; Atalanta ; Akile ; Ipsipile ; Elena ugrabljena ; Lavinija ; Alčina ; Armida ; Danica ; Captislava ; Bisernica ; Andromeda ). Melodrame su u Dubrovniku u 17. stoljeću pisali i Jaketa Palmotić-Dionorić ( Didone ), Dživo Gučetić mlađi ( Io ), Vice Pucić Soltanović ( Sofronija i Olindo ; Ljubica ), Šiško Gundulić ( Sunčanica ) i Antun Gleđević ( Ermiona ; Olimpija osvećena ; Belizario aliti Elpidija ; Zorislava ). Time je taj žanr i brojem autora i brojem pojedinačnih tekstova na prvom mjestu u dubrovačkoj književnosti 17. stoljeća.
Od žanrova koji se ne mogu jednoznačno podvesti pod tradicionalne rodovske pojmove, na prvom bih mjestu spomenuo maskeratu, dramsko-lirski žanr vezan uz poklade i tipičan za dubrovačku književnost 16. st. Doduše, u Dubrovniku najpoznatije djelo tog žanra, Jeđupku , što je potkraj stoljeća tiskana pod imenom tobožnjeg dubrovačkog književnika Andrije Čubranovića, zapravo je, kako je pokazao Milivoj Petković (1950), napisao hvarski književnik Mikša Pelegrinović. Ipak, i u Dubrovniku je u 16. stoljeću bilo dosta autora koji su se okušali u maskeratama (Nikola Nalješković, Mavro Vetranović, Sabo Bobaljević, Antun Sasin).
Začetnicima epsko-lirskog žanra religiozne poeme, poznatog još pod nazivom barokni plač , smatraju se talijanski književnici Luigi Tansillo ( Le lagrime di San Pietro , 1560, u konačnom obliku posthumno 1585) i Erasmo di Valvasone ( Le lagrime della Maddalena , 1586). Riječ je o stihovanim djelima u kojima neki iz Biblije ili hagiografije poznati lik u stanju pokore govori o svom grijehu i spoznavši ga zaslužuje Božju milost. Kao tipično barokni žanr, religiozne su se poeme brzo širile katoličkom Europom, pa su tako i u Dubrovniku našle svoja tri predstavnika: Ivana Gundulića ( Suze sina razmetnoga , 1622) i Ivana Bunića Vučića ( Mandalijena pokornica , 1630) u 17. stoljeću, te Ignjata Đurđevića u 18. st. ( Uzdasi Mandalijene pokornice , 1728).
Na kraju ovog žanrovskog prikaza valja još spomenuti i takozvanu komičnu poemu. Tu je žanrovsku odrednicu skovao Pavao Pavličić i vezao je uz dva teksta sedamnaestostoljetne dubrovačke književnosti (Ivan Bunić Vučić, Gorštak ; Stijepo Đurđević, Derviš ), te uz Suze Marunkove Ignjata Đurđevića, s početka 18. st. Sva tri teksta, pisana osmeračkim stihovima, povezuje parodiranje govora petrarkističkih udvarača, koje se javlja još u šesnaestostoljetnoj pastirskoj drami Grižula Marina Držića. Pavličić je komičnu poemu, uz melodramu i religioznu poemu, smatrao jednim od novih žanrova u hrvatskoj književnosti baroknog razdoblja (1979: 129-144). S Pavličićevim se određenjem komične poeme kao tipično baroknog žanra nije složio Zoran Kravar. On u spomenutim tekstovima, kojima pridodaje i Radonju Vladislava Menčetića, vidi nastavak tradicije maskerate, odnosno takozvani Rollengedicht , što u europskoj književnosti živi od antike do romantizma (1991: 189-191).
Žanrovske mjene u dubrovačkoj književnosti 16. i 17. stoljeća velikim dijelom korespondiraju s mjenama u talijanskoj književnosti, a to napose vrijedi za dramske žanrove. U sedamnaestostoljetnim se žanrovima, osim u komedijama, uglavnom javlja i za to razdoblje tipičan barokni/ingeniozni stil, posebice u religioznim poemama, epovima i lirici.
Žanrovske promjene do kojih dolazi tijekom dvaju stoljeća ne mogu se jednoznačno objasniti. Čini se da bi se poetičke promjene u lirici, te smjena tragedija/melodrama najbolje mogle protumačiti kao rezultat zasićenja, promjene književne mode, odnosno slijeđenja talijanskih književnih trendova. Radilo bi se tu dakle o unutarknjiževnim, imanentnim uzrocima promjena. S druge strane, poetičke sastavnice religiozne poeme i sedamnaestostoljetnog epa mogu se bolje objasniti utjecajem izvanknjiževnih, ideoloških činitelja, konkretno djelovanja katoličke obnove. Naravno, ideologemi katoličke obnove upisuju se i u druge žanrove, čiji su nastanak i poetičko oblikovanje od nje posve neovisni, kao primjerice u melodrame. U svakom slučaju valjalo bi prihvatiti ideju višestruke i ne nužno usustavljene uzročnosti književnih promjena. Time bi se izbjegli kontradiktorni stavovi o baroku kao književnom razdoblju, koji istovremeno karakteriziraju hedonističko poimanja umjetnosti s jedne, i ideologija katoličke obnove s druge strane.
IV. Proučavanje ranonovovjekovne dubrovačke književne kulture ima dugu tradiciju; zapravo jednako dugu kao i institucionalizirano, akademsko bavljenje književnom poviješću. I premda su u tom proučavanju svoje prinose dali vrlo istaknuti filolozi i povjesničari književnosti, primjenjujući tradicionalne filološke i modernije stilističke i poetološke pristupe, još se uvijek čini da su mnoga pitanja ostala otvorena. Tako čak i ono o karakteru starog dubrovačkog govora, koje se našlo na samom početku proučavanja dubrovačke književnosti. Mnogi su opusi ostali jezično neproučeni, a, koliko mi je poznato, nije potpunije provjerena ni Jagićeva pretpostavka o arhaičnijem jeziku pisaca-vlastelina u odnosu na pisce-pučane (1891: 397). "Tek je Rešetar analizirajući Držićev dramski opus nastojao pokazati da nema bitnih razlika između govora vlastele i pučana (1933: 110-111)." Istraživanje individualnog stila, po logici tog pristupa, obuhvatilo je samo najistaknutije pisce i djela. Ni udio baroknog stila nije u dubrovačkoj književnosti "kvantificiran", što bi za primjerice lirski korpus bilo moguće, a vjerojatno bi i unaprijedilo književnopovijesne spoznaje. Možda je najviše učinjeno na području proučavanja žanrova, no i tu ostaje prostora za, primjerice, iznijansiraniji pristup religioznoj lirici. Poznata je stvar da komparativno proučavanje većeg broja nacionalnih književnosti, premda ne donosi pozitivne/pozitivističke spoznaje u tradicionalnom smislu, izoštrava pogled na svaku od uspoređenih književnosti i djeluje kao preventivno sredstvo protiv brzopletih zaključaka i nacionalnog mitotvorstva. S druge strane, možda bi i "odjelito" sintetsko proučavanje onih književnosti koje su naknadno uključene u nacionalne okvire, a u svom su vremenu bile samobitne, pomoglo njihovu boljem poznavanju. U slavenskom svijetu, barem kada je rani novi vijek u pitanju, vjerojatno nema cjelovitije, zaokruženije i, s obzirom na veličinu, bogatije književne kulture od one dubrovačke. Dubrovnik je uostalom u općoj povijesti, za razliku od književne historiografije, takvo odjelito mjesto odavno dobio.
Literatura
Fališevac, Dunja. Ivan Bunić Vučić . Zagreb: Zavod za znanost o književnosti; Sveučilišna naklada Liber. 1987.
Fališevac, Dunja. " Concetto kao pojam barokne poetike i pjesnički postupak u hrvatskoj književnosti 17. stoljeća." Stari pisci hrvatski i njihove poetike . Zagreb: Sveučilišna naklada Liber. 1989. 155-187.
Fališevac, Dunja. "Mjesto epike u hrvatskoj renesansnoj književnosti u Dubrovniku." Kaliopin vrt: studije o hrvatskoj epici . Split: Književni krug. 1997. 77-89.
Jagić, Vatroslav. "Einige Bedenken, aus Anlass der vorhergehenden Abhandlung Dr. Rešetar’s", Archiv für slavische Philologie 13 (1891): 388-397 (hrv. prijevod "Nekoliko napomena povodom M. Rešetara o čakavštini." Izabrani kraći spisi . Ur. i prev. Mihovil Kombol. Zagreb: Matica hrvatska, 1948. 279-285.)
Jireček, Konstantin. "Der ragusanische Dichter Šiško Menčetić." Archiv für slavische Philologie 19 (1897): 22-89
Katičić, Radoslav. "O Držićevu jeziku pedeset godina nakon Rešetara." Forum 28.9-10 (1989): 313-326
Kravar, Zoran. "Književnost 17. stoljeća i pojam barok ." Književni barok . Ur. Ž. Benčić i D. Fališevac. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti. 1988. 7-48.
Kravar, Zoran. Das Barock in der kroatischen Literatur . Köln – Weimar – Wien: Böhlau. 1991.
Kravar, Zoran. "Stil i genus hrvatske lirike 17. stoljeća." Hrvatski književni barok . Ur. Ž. Benčić i D. Fališevac. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. 1991. 107-144.
Lisac, Josip. "Hrvatski književni jezik u doba baroka." Croatica 23/24.37/38/39 (1992/1993): 167-176
Lisac, Josip. "Milan Rešetar i njegovo djelo." Kolo 9.3 (1999): 37-42
Pavličić, Pavao. Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti . Split: Čakavski sabor. 1979.
Petković, Milivoj. Dubrovačke maskerate . Posebna izdanja SAN 161. 1950.
Rešetar, Milan. "Die Čakavština und deren einstige und jetzige Grenzen." Archiv für slavische Philologie 13 (1891): 93-109, 161-199, 361-388
Rešetar, Milan. "Primorski lekcionari XV. vijeka." Rad JAZU 134 (49) (1898 a): 80-160; 136 (50) (1898 b): 97-199
Rešetar, Milan. "Jezik Marina Držića." Rad JAZU 248(111) (1933): 99-240
Rešetar, Milan. "Jezik pjesama Ranjinina zbornika." Rad JAZU 255(114) (1936): 77-220
Rešetar, Milan. "Glavne osobine Gundulićeva jezika." Rad HAZU 272(123) (1942): 1-44
Setschkareff, Vsevolod. Die Dichtungen Gundulićs und ihr poetischer Stil . Bonn: Athenäum-Verlag. 1952.
Tomasović, Mirko. "Komparativno proučavanje hrvatske književnosti." Zapisi o Maruliću i drugi komparatistički zapisi . Split: Logos. 1984. 5-18.
Vončina, Josip. Analize starih hrvatskih pisaca . Split: Čakavski sabor. 1977.
Vončina, Josip. Jezična baština . Split: Književni krug. 1988.