Branko Tošović

Die Endung (Die Flexion)

Nastavak (fleksija)

Fle|xi|on, die; -, -en [lat. flexio]: 1. (Sprachw.) das Flektieren: die starke F. eines Verbs, Substantivs. 2. (Med.) Beugung, Abknickung von Körperorganen. 3. Flexur (2).

Fle|xi|ons|en|dung, die (Sprachw.): Endung, die als Kennzeichen der Flexion an den Wortstamm angehängt wird (z.ÿB. Garten-s, lieb-te).

fle|xi|ons|fä|hig <Adj.>: vgl. flektierbar

Fle|xi|ons|la|ge, die (Med.): normale Haltung des Kindes bei der Geburt, bei der der Kopf auf die Brust gesenkt ist.

Fle|xi|ons|leh|re, die (Sprachw.): Formenlehre.

fle|xi|ons|los <Adj.>: ohne Flexion (1), beugungslos: -e Sprachen.

Fle|xi|ons|mor|phem, das (Sprachw.): Morphem, das zur Beugung eines Wortes verwendet wird (z.ÿB. die Endung -er in einer).

Fle|xiv, das; -s, -e (Sprachw.): Flexionsmorphem.

fle|xi|visch <Adj.>: die Flexion (1) betreffend; Flexion (1) aufweisend.

En|dung, die; -, -en (Sprachw.): letzter Bestandteil (Laut od. Silbe) eines Wortes, der der Beugung od. Ableitung dient: Substantive mit der E. -heit.

© 2000 Dudenverlag

Srpskohrvatski jezik 1972:

NASTAVAK, glas ili glasovna skupina, slog pomoću kojih se tvore reci ili samo oblici pojedinih reči.

NASTAVAK ZA GRAĐENJE OBLIKA, v. Nastavak za oblik.

NASTAVAK ZA GRAĐENJE REČI, v. Tvorba reči.

NASTAVAK ZA OBLIK, glas ili skup glasova koji ima službu označavanja razlike u obliku reči iste vrste. Svaka od promenljivih vrsta reči, a to su imenice, pridevi, zamenice, neki brojevi i glagoli, ima sistem nastavaka kojima se obeležavaju:

rod, broj, padež, lice i vreme, odn. način,

već prema tome kojoj vrsti reč pripada.

Nastavak za oblik, koji se naziva još i završetkom, dobija se odvajanjem promenljivog dela koji se jasno uočava u odnosu na nepromenljivi deo – osnovu (v.) onda kada se posmatraju svi mogućni oblici u kojima se javlja jedna promenljiva reč. Npr., u sistemu oblika:

Sg. N. jelen                l. N. jelen-i

G. jelen-a                    G. jelen-a

D. jelen-u                    D. jelen-ima

A. jelen-a                    A. jelen-e

V. jelen-e                    V. jelen-i

I. jelen-om                   I. jelen-ima

L. o jelen-u                 L. o jelen-ima

uočava se zajednički deo svih ovih oblika, to je

         jelen-

 i glasovi:

        Ø-a ili -u ili -e ili -i,

odn. skupovi glasova

        -om ili -ima,

koji se razlikuju, čineći tako i razliku u obliku između nominativa i genitiva jednine itd.

Za njih kažemo da su nastavci za oblik imenica I vrste.

Dakako, imenice druge koje vrste imaju drukčije nastavke

        (žena, žene, ženi itd.),

pridevi, opet, imaju svoje nastavke – koji mogu biti jednaki sa imeničkim nastavcima

        (lep jelen – lepa jelena – lepu jelenu...),

a mogu biti i različni

        (lepi jelen – lepoga jelena – lepome jelenu...),

glagoli imaju svoje nastavke

        (govori-ti : ovor'i-o, govori-la; govori-m, govori-š, govori-mo; govori-h, go-vori-smo itd.),

zamenice, isto tako imaju svoje nastavke itd.

Uopšte – nastavci za oblik ili završeci predstavljaju »spoljne oznake pojedinih odnosa što se tim oblicima obeležavaju«, odn. predstavljaju znake obeleženosti, što – u morfologiji – znači da se njima grade različiti oblici jedne iste reči, da se njima grade sistemi deklinacije, konjugacije i komparacije.

NASTAVAK ZA OBRAZOVANJE REČI, v. Tvorba reči.

NASTAVAK ZA OSNOVU, nastavak pomoću kojega se osnova razlikuje od korena.

Tako je, npr., u glagolima:

        orati, pisati, pevati, videti, nositi itd.

koren

        or-, pis-, pev-, vid-, nos-,

a nastavak kojim se obrazuje infinitivna osnova (ona koja se dobiva odbijanjem nastavka za oblik-ti)

        -a, -e, -i.

Prezentska osnova obrazuje se od istog korena najčešće drugim nastavcima

        (or-e-m, piš-e-m, vid-i-m),

 koji se mogu ponekad poklapati sa nastavcima za infinitivnu osnovu

        (pev-a-ti: pev-a-m, nos-i-ti : nos-i-m).

U savremenom shj većina glagola (sem glagola I vrste, čija se inf. osnova završava na suglasnik) ima vokal kao nastavak za obe mogućne osnove – infinitivnu i prezentsku, pa je taj nastavak, kao gramatička kategorija, važan za njihovu podelu na vrste i za tvorbu njihovih oblika.

Osnove imenskih reči u shj uvek se svršavaju na suglasnik

        (jelen-a; žen-e, stvar-i, sel-a).

Srpskohrvatski jezik 1972: Srpskohrvatski jezik: Enciklopedijski leksikon / Redaktori i urednici Asim Peco, Živojin Stanojčić. – Beograd: Interpres. –  604 s.

Simeon 1969

Nastavak

m – 1. završetak, sufiks (1850: Daničić, gram., 1858: sini., 1872: obl. i 1874: ist.; 1852: Vuk, rj. – nj. Ansatz; 1871: Veber, slh.; 1879-80: Novaković, srg.) – »što se nastavlja na što« arj – l. exitus, terminatio, positio, suffixum (окончание, флексия, суффикс || Endung, Flexionsendung ms, spr; Flexionssuffix || termination, ending mz; inflexional ending, inflexional suffix ahm || désinence mz, spr; suffixe flexionnel al.m || desinènza || desinencia) – kao gram. izraz za 1. suffixum.

»Nastavak u osnovi dio je riječi, koji glavno značenje, što je u korijenu, nečemu pridijeva, za nešto veže« arj;

dočetak*, dokončanje*, okončanje*, okončanije*, okonček* (npr. sklonjenja i množtv. broja), zvršavanje*; fleksija*, vanjska fleksija, fleksija osnove, gramatički sufiks, svršetni sufiks, fleksijski sufiks;

morfem koji stoji na kraju riječi te služi za izražavanje morfosintaksnih odnosa ahm;

dio riječi kojim se bitno, tj. korijenske značenje, za nešto osobito privezuje; nastavci su dvojaki: oblični* i osnovni* M;

pokretni element koji, dodan nepromjenljivom dijelu riječi (korijenu, osnovi) karakterizira svaki oblik ili imensku paradigmu;

padežni nastavak (падежное о. || Kasusendung || caseending || désinence casuelle || desinenza casuale) koji označuje padež, rod, broj ..., ili glagolsku paradigmu: glagolski ili lični nastavak – 1. exitus verbalis vel personarum (глагольное или личное о. || Personalendung || personal ending || desinence personelle || desinenza personale, d. verbale || desinencia verbal, d. personal) koji označuje broj, lice, lik...: franc. chanter, chanter-ai, chanter-ions itd. mz, spr; fleksija ličnih oblika glagola koja služi za izražavanje njegovih glagolskih oblika; npr. lični nastavci sadašnjega vremena. –

U ie. jezicima razlikuju se u indikativu

primarni glagolski nastavci (первичное o. || – || primary ending || desinence primaire || – ) – koji izražavaju proces u njegovu vršenju (npr. 3. 1. jd. aktiva i medija -ti, -tai);

sekundarni nastavci (вторичное o. || – || secondary ending || desinence secondaire || –) – sekundarni sufiks; koji obično izražavaju prošlost (3. 1. -t, -to) mz, spr;

u ruskoj školskoj terminologiji nastavkom (r. окончанием) često se nazivaju finalni formanti (-ание, -ею i, štaviše, -ость);

točniji je naziv za nastavak – «fleksija« (vanjska) koja obuhvaća jednomorfemne »nastavke« paradigmi deklinacije, konjugacije, stupnjeva komparacije mzr.

– Nastavcima obiluju »sintetski« jezici, npr. latinski, grčki, sanskrtski, nekoji semitski, njemački, hrvatskosrpski...; naprotiv neznatna je upotreba nastavaka ili završetaka, osobito imenskih, u analitičkim jezicima; u monosilabičkim jezicima, kao što je npr. kineski, njih uopće nema.

– Nastavci se razlikuju od sufiksa po tomu što je njihova funkcija da samo označuju dijelove riječi u rečenici, dok je funkcija sufiksa da označe kategoriju riječi (ime vršioca radnje, ime radnje, sredstva te augmentativ i deminutiv).

Izrazi: imati slične nastavke; slično svršavati ili padati; svršavati ili imati svršetak ili nastavak na -ius; svršavati na iste glasove, istim glasovima itd. spr;

kratki nastavak (r. краткое о. – e. short ending) – nastavak kratkog oblika pridjeva i participa;

miješani nastavci (r. смешанные о-я – e. mixed inflexions) – nastavci koji obilježavaju mješovitu deklinaciju;

mrtvi nastavak – ili neplodni nastavak, – v. mrtav (sufiks);

naglašeni nastavak (r. подударное о. – e. stressed ending) – fleksija koja ima na sebi naglasak (x nenaglašeni n.);

neodređeni nastavak (r. неопределённое о. – e. indefinite inflexion – f. flexion indćterminee) – nastavci imenske deklinacije pridjeva;

neplodni nastavci – ili neproduktivni ili mrtvi nastavci; – v. neplodan;

nulti nastavak (e. zero ending) u morfologiji se kaže da riječ ima nulti nastavak kad se upotrebljava njena gola osnova pg;

oblični nastavci – za razliku od osnovnih nastavaka oblični se nastavci zovu »oni, kojima postaju različni oblici u deklinaciji i u konjugaciji« m;

osnovni nastavci – za razliku od obličnih, osnovni se zovu nastavci »kojima se tvore osnove riječi, tj. ono čemu se pridijevaju oblični nastavci« m;

plodni nastavci – ili produktivni* ili živi* nastavci M; – v. plodan;

puni nastavci (r. полные о-я e. füll endings) – članovski nastavci, određeni nastavci, nastavci zamjeničke dek linacije ahm;

živi nastavci –

1. produk tivni nastavci; – v. živ;

2. u posebnom značenju, samo na jednom mjestu: prvi dio složenice, prefiks, preverb – 1. prae verbium (1838: Milaković, sg. – prvi dio složenih riječi, npr. »ruko« u »rukosad«) mt;

3. afiks, tj. zajedničko ime za sufiks i prefiks: glasovi (slogovi) kojima nastavljamo korijen (koji se dodaju iza ili ispred njega) a služe za to da se opće, bitno značenje korijena specificira, da se korijenu da osobito značenje, npr. nastavak -ar dodan korijenu pis označuje vršioca radnje bhž.

– Po svome sastavu osnovn. nastavci, sufiksi, formanti mogu biti prosti i složeni. Složeni su nastali na dva načina: atrakcijom (privlačenjem) ili kontaminacijom (zdru živanjem);

atrakcija nastavaka – naziva se pojava da formant privuče koji glas od osnove kao da on pripada njemu, formantu; npr. u riječi djevojčica formant je samo -ica, kojim se od temeljne imenice tvori deminutiv: djevojk-ica – djevojč-ica, ali se shvatilo kao da je formant -čica, tj. da č pripada formantu pa je nastao složeni formant -čica. Tako je i formant -čina nastao atrakcijom (privlačenjem) glasa č od osnove; od temeljnih imenica sufiksom -ina tvorimo augmentative: hajduk-ina – haj-duč-ina, opanak: opank-ina – opanč-ina, starac: starc-ina – starč-ina; i tu se mislilo da je formant -čina pa su se obrazovale riječi: brav-čina, cjev-čina;

kontaminacija nastavaka – združivanje ili stapanje dvaju formanata u jedan. Tako je složeni formant npr. -enjača, složen od -en i -jača; temeljna riječ ima već formant -en: tjem-en-jača; a u riječima kičm-enjača, litr-enjača, vjetr-enjača oba su formanta spojena, tj. shvaćena kao jedan bhž;

zamjena nastavka (r. замена о-я – e. inflexional Substitution – f. Substitution flexionnelle) – fleksijska zamjena; zamjena riječi sinonimom, koja je izazvana željom da se izbjegnu neupotrebljivi oblici; npr. lat. forma mjesto species u Cicerona koji je na taj način izbjegao rijetko upotrebljavane oblike specierum, speciebus ahm; v. i: aktivni, medijalni, mediopasivni, promjenljivi, trenutni, imperfektni nasta vak, te: miješanje, odsutnost nastavka; pridjev jednog nastavka, dvaju, triju nastavaka, promjena, homonimija n.

Fleksija

fleksibilan adj. – 1. flexibilis (nj. flexionsfähig) – deklinabilan, fleksivan*, pregib*, promjenljiv, sklanjajem, skloniv, sklonjiv; riječ koja se može sklanjati ili sprezati; fleksibilni jezici – v. flektivni* jezici.

fleksibilnost f – sposobnost neke riječi ili oblika da se mijenja po fleksiji; fleksivnost*.

fleksija f – 1. flexura (nominum, verborum Varr.); flexus qt; declinatio (nominum, verborum qt), inflexio, flexio spr (флексия, словоизменение, формоизменение || Flexion, Wortbiegung, Wortbeugung, Abwandlung || flexion, flection, inflexion, accidence || flexion || flessione || flexiόn) –

1. pregibanje* (riječi), prigibanje*, prijegib*, promjena* ili mijenjanje (tj. riječi i njihovih oblika): zajednički naziv za deklinaciju i konjugaciju; mijenjanje oblika riječi da bi se označili razni padeži, glagolska vremena, broj, itd. iste riječi; grana gramatike koja proučava te promjene pg;

proces, karakterističan za neke jezike (koji se zovu flektivni*) koji se sastoji u tome da se riječima dodaju različiti fonetski, tj. afiksni elementi, koji se zovu nastavci* (upravo: vanjska flekcija mzr).

Oni izražavaju određene gramatičke kategorije i odnose; tako se pomoću latinskog nastavka -mur izražava da glagolski oblik, uz koji je on vezan, izražava radnju koju podnosi (pasiv) nekoliko subjekata (množina) koji tvore jednu skupinu zajedno s govornom osobom (prvo lice) mz; također i promjena glasova unutar riječi rč;

sustav gramatičkih oblika riječi, koji izražavaju, zadržavajući jedinstvo stvarnog značenja riječi, i njezina glavna gramatička značenja kao određene vrste riječi te različita dopunska gramatička značenja mse;

mijenjanje pojedinih vrsta riječi dodavanjem različitih fonetskih elemenata (sufiksa, prefiksa, infiksa) osnovi; fleksija je povezana s postupcima tvorbe riječi (v. formant) i sintaksnoga grupiranja jez. elemenata (v. sintagma) tako, da se u proučavanju jez. razvoja ne da od njih odijeliti elz;

fleksija je istodobno promjena riječi i tvorba oblika.

Vrste oblikotvorstva različite su u raznih vrsta riječi: imenice, prijevi, a također većina brojeva i zamjenica podvrgavaju se deklinaciji, glagoli – konjugaciji; pridjevi, neke zamjenice i redni brojevi mijenjaju se i po gram. rodu itd.

Neke vrste riječi ne mijenjaju se nikako.

Načini promjene riječi: dodavanje fleksije, glasovne promjene, upotreba pomoćnih glagola, čestica, udvostručenje korijena.

U raznim jezicima postoje različiti sustavi fleksije. Npr. analitički jezici nemaju deklinacije, mnogi jezici nemaju kategorije gram. roda. Posve su bez fleksije korijenski jezici. Fleksija se proučava u gramatici, i to u morfologiji mse.

– »Konstrukcije s fleksijom obično uvjetuju zatvorenost ili djelomičnu zatvorenost... Drugo je obilježje fleksije (promjene riječi), nasuprot tvorbi riječi, strogi paralelizam ishodišnog i konačnog (rezultirajućeg) oblika« bi; »Različite fleksije razlikuju se po sintaksnoj funkciji« bl;

»Svaki oblik u [paradigmatskom] skupu naziva se flektivni oblik ili fleksija« bl/hp.

U ie. jezicima razlikuje se glagolska fleksija u konjugaciji glagola za riječi koje se sprežu, konjugiraju; imenska fleksija ili deklinacija imenica i pridjeva za pokazne, odnosne, neodređene, i asimilirane zamjenice (i određene pridjeve) mz;

u hs. imaju fleksiju: imenice, pridjevi, zamjenice, brojevi, glagoli (i pridjevni prilozi, komparaciju);

korijenska fleksija – 1. flexura radicalis (r. корневая флексия – f. flexion radicale) – ona koja nastavke dodaje izravno na korijen* (ta je pojava obična u semitskim jezicima);

tematska fleksija – 1. flexura thematica (r. тематическая ф. – f. flexion thematique) – koja nastavke dodaje na osnovu koja uključuje i korijen (normalna pojava u ie. jezicima), npr. lat. ag-i-mus;

vanjska fleksija (r. внешная ф.) – tj. tvorba gram. oblika dodavanjem osnovi afiksa – pokazatelja stanovitih gram. značenja koja su tijesno svezana s osnovom;

unutrašnja fleksija – 1. flexura interna (r. внутренняя ф. – f. flexion interne) – ime procesu koji se sastoji ne u dodavanju fleksijskih nastavaka na nepromjenljivi dio riječi, nego u promjeni osnovnog elementa riječi: u promjeni vokalizma (prijeglas, prijevoj, npr. nj. tragen trägst; helfen, half, geholfen; engl. jd. man, mn. meri), pa boje glasa, akcenta itd. mz;

kao primjer unutrašnje fleksije u ruskom mogu služiti promjene vokalizma: называть – назвать, (alternacija samoglasnika s nulom) kao i promjene konsonantizma: избегать – избежать (alternacija г – ж) – oba primjera za razlikovanje nesvršenoga i svršenoga vida mzr;

promjena glasova same osnove ili korijena riječi, koja sama po sebi može služiti kao pokazatelj gramatičkog oblika mse;

u keltskim jezicima razlikuje se apsolutna fleksija ili apsolutna konjugacija (абсолютная флексия или абсолютное спряжение || absolute Flexion || absolute inflexion || flexion absolue || flessione assoluta) – koja je svojstvena prostim glagolima;

vezana ili konjunktna fleksija – 1. flexura coniuncta (слитная флексия, слитное спряжение || konjunkte Flexion || conjunct inflexion || flexion conjointe || flessione congiunta) – koja je svojstvena glagolima s predmetkom: staroirski glagol berim = (ja) nosim u 3. licu ima berid u apsolutnoj promjeni, – beir u konjunktnoj promjeni mz;

nulta fleksija – 1. flexura nulla vel zero (r. нулевая ф. – š. flexion сего) – za neki oblik deklinativnog jezika kojemu nedostaje znak fleksije, kaže se da ima nultu fleksiju (te je suprotan redovito flektiranim oblicima) spr;

fleksija osnove (r. ф. основы) – unutrašnja fleksija, introfleksija*, promjena osnovnog glasa, npr. r. косить – нашивать, дик – дичь; nj. Bruder – · Brüder, singen – sang rč;

složenička fleksija (e. com pounded flexion) – u irskoj gramatici to je konjugacija glagola složenih s prefiksom pg;

gubljenje fleksije (r. утрата ф-й – nj. Flexionsisolierung) – udaljivanje od fleksije, npr. f. »de la tête« naprama 1. »capitis«; 2. sam nastavak, završetak koji se mijenja u fleksiji ili u promjeni riječi (»vanjska fleksija«) ili glas osnove (»unutrašnja fleksija«) mse; razlikuju se fleksije-postfiksi* s relacijskim značenjem koji izražavaju odnose u rečenici od sufiksa-postfiksa s derivacijskim značenjem rč.

U ruskoj školskoj terminologiji nazivaju se često završni formanti (-ание, -ею i čak -ость) nastavkom; točniji je naziv za završetke – »fleksija« (vanjska) koja obuhvaća jednomorfemne »završetke« paradigmi deklinacije, konjugacije, komparacije mzr; – v. padežna, nulta, okamenjela, rodovska fleksija.

fleksijski adj. (r. флексионный, словоизменяющий, словоизменительный – e. flexional, inflectional) –

1. koji se odnosi na fleksiju ili koji joj pripada (x flektivan, x fleksivan);

2. fleksivan, flektivan*, promjenljiv*, oblikotvoran;

3.· koji se odnosi na nastavke, iz njih je izveden ili njima karakteriziran pg;

4. usp. »U strukturi složenice pokazuje se prije svega kao neposredni konstituent vanjski sloj fleksijskih konstrukcija a zatim unutrašnji sloj rječotvornih konstrukcija« bl; f. oblik = flektivni oblik bi;

»Ako je složenica gramatički neekvivalentna kojoj prostoj riječi u svima onim konstrukcijama, gdje se ona upotrebljava ..., tada velimo da je složenica fleksijska« BT(x derivacijska) Ni/kp;

fleksijski formant (r. ф. формант) – flektivni ili fleksivni formant;

fleksijski slog (nj. Flexionssilbe) – nastavak za tvorbu oblika jć;

fleksijska supstitucija (r. »флексионная замена« – f. Substitution flexionnelle) – ·ν. substitucija;

fleksijski sufiks (r. с. суффикс) – flektivni ili fleksivni nastavak, završetak rč;

fleksijski; uzorak (nj. Flexionsmuster) – uzorak za fleksiju, paradigma jć;

fleksijski znak (nj. Flexionszeichen);

fleksijski završetak (nj. Flexionsendung) – npr. nj. Vater-s, Wört-er, [du] schreib-st (jć)·

fleksivan adj. – 1. flexibilis (declinabilis Prisc; Grd) < flectere – savijati, – onaj, ona, ono, koji se mogu savijati, flektirati, deklinirati (флексивный, флектируемый || flexivisch, flektierbar, flexierbar || flexible || fléchi, flexionnel, flexible || flessibile || flexionable) – promjenljiv bi; flektivan, fleksibilan; koji se može mijenjati (dobivati nastavke) pg;

oznaka koja se katkada – rjeđe nego li termin »promjenljiv« (r. изменяемый – f. flexionnel i fléchi) – daje riječima koje se mogu mijenjati (flektirati, deklinirati), tj. koje imaju paradigmu promjene riječi mz, spr, – v. fleksija, i: flektivni (jezici).

flektirati < 1. flectere – savijati, previjati, pregibati (r. флектировать, флексйровать – nj. flektieren, beugen, biegen, abwandeln) – mijenjati rč; sklanjati*, sprezati*, mijenjati imenicu (po padežima), glagol (po vremenima) i sl. kl.

flektirati se – pregibati se (mijenjati oblik u fleksiji*) mm.

flektivan adj. (флективный, флексивный, флектирующий || flektierend || flexional, inflected || flexionnel || flessivo) – onaj koji može flektirati pojedine elemente, tj. mijenjati ih (npr. deklinirati, konjugirati, komparirati), ili podvrgavati ih promjenama; tako npr. jezik, jez. sustav, skup jezika mogu mijenjati oblike riječi po paradigmana promjene, tj. deklinirati ih ili konjugirati; tako može i pojedina riječ ili vrsta riječi mijenjati svoje oblike fleksijom, dodajući im razne nastavke (vanjska fleksija) ili prijeglasom, prijevojem osnove (unutrašnja fleksija).

Time se i sama riječ mijenja, tj. ona je promjenljiva, fleksivna; stoga se nazivi flektivan i fleksivan upotrebljavaju katkad u različitom značenju, a katkad kao sinonimi; (≠ fleksijski);

flektivni jezici – 1. lingue flexae, flexibiles, declinabiles, declinativae (флективные языки || flektierende Sprachen || (in)flexional, inflected, inflecting languages || langues flexionnelles || lingue flessive || flexivas lenguas) –

1. u opisu ili u klasifikaciji jezika, koja se osniva na njihovim općim obilježjima, taj naziv se odnosi na one jezike, koji gramatičke odnose izražavaju promjenom ili fleksijom promjenljivog dijela riječi mz, spr;

2. zovu se flektivnima također formanti*: amalgamirajući*, sintetski*, kojima su suprotni separativni (v. izolativni) i aglutinativni*; flektivni ili deklinabilni su jezici indoevropski i semitski spr;

3. svaki jezik koji gramatičke odnose riječi i nijanse ili modifikacije njihova značenja izražava prefiksima ili sufiksima koji se dodaju korijenima riječi. Taj izraz vrijedi i za aglutinativne* i za amalgamativne* jezike pg;

4. jezik u kojemu se mijenja osnova riječi, npr. indoevropski. Ostaci predfleksivnog perioda u indoevropskome su npr. složenice s »golom« osnovom u prvome dijelu (g. ίππο- -δαμος), oblici bez nastavaka, kao vokativ, imperativ, lokativ (g. αγαθέ, όίγε, αΐέν) kr.

Upotrebljavajući vanjsku i unutrašnju fleksiju i stapajući nastavke s osnovom ili korijenom, flektivni ili fleksivni jezici zovu se i fuzijski jezici ž. –

»U fleksijskim (sic!) jezicima pokazuje se stapanje semantički različitih obilježja ili samo u povezanom obliku ili u tijesno združenim povezanim oblicima ...« bl; v. tip hp;

flektivna morfologija (r. ф-ая морфология) – fleksivna morfologija;

flektivan oblik (r. ф-ая форма – e. inflected form) – v. fleksija;

flektivna riječ (r. ф-ое слово – e. inflected form) – »koja ima flektivnu konstrukciju« bl/hp;

flektivna promjena riječi (r. ф-ое словоизменение) – također: fleksivna promjena rč; fleksijska promjena;

flektivna sklonidba (r. ф-ое склонение) – također: fleksivna sklonidba rč; – v. i: sintetska s.;

flektivno ustrojstvo (r. ф. строй) – flektivna (fleksivna) struktura (građa) rč.

flektivnost f (r. флективность, измениемость) – promjenljivost; sposobnost mijenjanja riječi fleksijom rč.

Simeon 1969: Simeon, Rikard. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. I-II. – Zagreb: Matica hrvatska. – Knj. I: 1011 s. – Knj. II: 927 s.