Imenica

Barić i dr. 1995

Barić, Eugenija; Lončarić, Mijo; Malić, Dragica; Pavešić, Slavko; Peti, Mirko; Zečević, Vesna; Znika, Marija. Hrvatska gramatika . – Zagreb: Školska knjiga. – S. 100-101

IMENICE

1. LEKSIČKE OSOBINE

Imenice su riječi kojima je svojstvena kategorija predmetnosti, npr.

knjiga → predmet,

čistina → opredmećeno svojstvo,

čitanje → opredmećeni proces.

Njima imenujemo pojave vanjskoga svijeta i našega unutrašnjeg doživljavanja.

Imenice se mogu podijeliti:

1. s obzirom na opseg onoga što znače, i
2. s obzirom na čovjekov dodir s onim što znače.

Opseg pojma je skup pojedinačnih predmeta koje pojam obuhvaća.

A. S obzirom na značenje, imenice se dijele na vlastite imenice (imena) i opće imenice.

Opća imenica riječ je koja služi kao ime za skup predmeta koji imaju neke zajedničke osobine (ali od kojih svaki ima i neke svoje osobine kojima se razlikuje od sebi sličnih, te stoga može dobiti i vlastito ime).

Vlastita imenica riječ je koja služi kao ime pojedinom čovjeku, životinji, stvari (osobito zemljopisnim jedinicama), npr.

Mladen, Hercigonja, Brunda (ime medvjeda u priči V. Nazora), Cveta (ime krave), Podravka (ime brodu), Zagreb, Evropa, Meksiko, Island, Velebit.

Opće imenice mogu značiti:

1. pojedinu vrstu stvari ili bića, ili bilo kojega pripadnika iste vrste, npr. čovjek, lovac, lupež, životinja, vuk, biljka, voćka, trešnja, plod, grozd, baba, kamen, gora, voda, more, kap.

2. skup pojedinih primjeraka shvaćenih kao cjelina u kojoj se ne izdvaja pojedini član toga skupa, npr.

   cvijeće (skup cvjetova), grdnje (skup grana), perje (skup ptičjih pera), burad (skup bureta), plemstvo (svi plemići kao skup).

   Takve se imenice zovu zbirne, kolektivne imenice .

   Zbirne imenice zbog svoga značenja redovno nemaju množinu, a imaju je samo onda kad je riječ o više skupova takvih bića ili stvari, npr. množina

   momčadi

   označuje više skupova.

3. tvar, gradivo, materijal. Takve se imenice zovu gradivne imenice, npr.

   srebro, brašno, snijeg, voda.

   I one se redovito upotrebljavaju u jednini. U množini se mogu upotrijebiti da označe različite vrste istog materijala ili količine materijala na različitim mjestima ili u različito vrijeme, npr.

   Sva pšenična brašna nisu ista.

   Za beton se mogu upotrijebiti razni pijesci.

   Snjegovi su polomili mnoga stabla.

B. S obzirom na čovjekov dodir s onim što znače, imenice se dijele na stvarne (konkretne) i nestvarne (mislene ili apstraktne).

Stvarne imenice znače što opipljivo, tj. bića i predmete, npr.

sin, miš, kuća, granje.

Stvarne su imenice i nazivi za bića ili stvari kojih nema ili koji su tako daleko da ih ne možemo osjetiti opipom, ali koji se zamišljaju kao da postoje ili kao da su nam nadohvat ruke, npr.

vampir, vila, anđeo; mjesec, sunce, zvijezda.

Nestvarne (mislene, apstraktne) imenice znače nešto neopipljivo (osobine, osjećaje, stanja, fizičke i duševne moći, radnje, prirodne i društvene pojave), npr.

brzina, dobrota, urednost; bol, tuga; sreća, san; zdravlje, um, sluh; lom, zora, suša, zvuk, oluja; ljeto; umjetnost, zajednica, porez, jezik (npr. francuski), pojam, prostor i sl.

Granica među stvarnim i nestvarnim imenicama nije strogo određena pa se neke od njih, kao one koje znače posebno organizirane zajednice, npr.

narod, pleme, država, društvo i sl.,

mogu smatrati konkretnima, jer su skupovi nečeg opipljivog, a mogu se smatrati i apstraktnima, jer se ono što one znače ne može opipati (iako se članovi skupa mogu).