Imenica

Težak/Babić 1994

Težak, Stjepko; Babić, Stjepan. Gramatika hrvatskoga jezika.
Priručnik za osnovno jezično obrazovanje. – Zagreb: Školska knjiga. – S. 84-86.

IMENICE

Jačica Šafran čobanovao selu do starosti, bez drenovače u šaci, bez roga u ustima, bez riječi pogrdne:

– Što će batinica, što će š ipčica voliću božjem, što kravici krotkoj? A rog praši ptičice u šumici i ušutkava ih. I magarčić stidno obara uške pred gnusnom riječi.

Iz njegovih su ruku, pitomo kao golubi, lizali so najpakosniji volovi hodači; na njegov poziv pristupale bi mu najupornije junice i najjogunastiji teoci turali bi glavu u njegovu pastirsku prtenjaču. Na polasku iz sela i za lučenja obređalo bi se kod njega čitavo stado na solilo.

(Ivan Goran Kovačić: Mrak na svijetlim stazama )

Svemu što je otkrio u svijetu oko sebe i u sebi, svemu što je zamislio čovjek je izmislio ime. Dao je imena:

– ljudima: Jačica, Šafran, čovjek, žena, dijete, brat, majka, sestra, borac;

– životinjama: vol, volić, kravica, magarčić, telac, junica, lane;

– pticama: ptičica, golub, kokoš, slavuj;

– kukcima: pčela, mrav, krijesnica, leptir;

– biljkama: hrast, jela, javor, ruža;

– dijelovima tijela: šaka, ruka, rog, uska;

– dijelovima biljke: korijen, stablo, grdna, list;

– naseljima: selo, grad, Zagreb, Split;

– svemirskim tijelima: Zemlja, Sunce, Mjesec, zvijezda;

– građevinama: most, koliba, zgrada, zvonik;

– različitim predmetima: drenovača, sipčica, batinica, prtenjača, torba;

– prirodnim pojavama: vatra, voda, dan, noć;

– osjećajima: tuga, bol, veselje, čuđenje;

– duševnim sposobnostima: mašta, misao, govor, pamet;

– znanostima: povijest, zemljopis, prirodopis, gramatika;

– umjetnostima: književnost, slikarstvo, kiparstvo, glazba, film;

– znanstvenim pojmovima: elektroliza, analiza, sinteza, personifikacija; itd.

Kad sve što postoji u stvarnosti ili mašti dobiva ime, prirodno je da se i ova vrsta riječi označi posebnim imenom. Zato što te riječi uvijek nešto imenuju, zovu se imenice .

Imenice su riječi kojima se imenuju bića, stvari i pojave.

Svako dijete voli svoju majku.

Susjedovu djetetu su dali ime Lahorka.

Djeca se igraju u dvorištu.

Riječi dijete, Lahorka i djeca u ovim primjerima znače: mlado ljudsko biće. Ali te imenice se i razlikuju. Dijete je ime za svako mlado ljudsko biće. Lahorka je ime točno određenom mladom ljudskom biću. Djeca je ime za skup mladih ljudskih bića. Po tome što obuhvaća pojam izražen imenicom razlikuju se opće, vlastite i zbirne imenice.

Opća imenica je ime koje je zajedničko svim bićima, svim predmetima ili svim pojavama iste vrste:

čovjek, muž, žena, ovca, pijetao, biser, kamen, rijeka, potok, brdo, zvijezda, crv, kukac, životinja, zec, ptica itd.

Vlastita imenica je ime kojim se imenuje samo jedno određeno biće i predmet ili pojava:

Stjepan, Ivan, Milan, Marija, Zorka, Milica, Zagreb, Beograd, Ljubljana, Kupa, Jadran, Velebit, Triglav, Bosna, Lisko, Šarac, Petrović, Neptun itd.

To što su neka vlastita imena zajednička većem broju ljudi ili životinja ipak ne utječe na njihovu pripadnost vlastitim imenicama. Kad pišemo Ivan, mislimo samo na jednog određenog, a ne na bilo kojeg čovjeka i onaj koji pročita to što smo mu napisali znat će na kojeg smo čovjeka mislili. Razlika između općih i vlastitih imenica osobito se očituje u ovim primjerima:

Čovjek će učiti dok je živ.

Ivan će učiti dok je živ.

Imenica čovjek, u prvom primjeru, obuhvaća i Petra, i Pavla, i Milana, i Ivana, a Ivan, u drugom primjeru, odnosi se samo na jednog jedinog čovjeka, i to na onoga Ivana na kojega je mislio pisac rečenice.

Volim grad.

Volim Zagreb.

Smisao je prve rečenice: Volim grad, nije važno koji. Smisao druge rečenice: Volim grad koji su nazvali Zagreb.

Vlastita imenica i vlastito ime nije isto. Vlastita imenica je samo jedna riječ (Ivan, Zagreb), a vlastito ime može biti složeno od više riječi, među kojima ne moraju sve biti imenice. Hrvatsko zagorje je vlastito ime sastavljeno od pridjeva hrvatsko i imenice zagorje.

Zbirna imenica je ime za skup istovrsnih bića ili predmeta koji se uzimaju kao jedna cjelina:

granje, djeca, lišće, momčad, cvijeće, drveće, grožđe, trnje, telad, ždrebad, braća, smeće itd.

Zbirne imenice gramatički su jednina, iako označavaju mnoštvo, pa se i mijenjaju kao imenice u jednini muškog (narod – naroda – narodu), ženskog (djeca – djece – djeci) ili srednjeg roda (cvijeće – cvijeća – cvijeću).

U podjelu imenica po opsegu pojma koji se obuhvaća jednom imenicom mogu ići i gradivne imenice. Gradivne imenice označavaju tvari ili materiju:

bakar, blato, čokolada, grah, kamen, kisik, kruh, krumpir, kupus, led, liker, olovo, pivo, proso, pšenica, raž, repa, rum, slanina, sol, vino, voda, vodik, zrak, željezo.

Množina gradivnih imenica ne znači veću količinu materije, nego različite vrste iste materije.

Dalmatinska vina su poznata u svijetu.

Dalmatinsko vino je poznato u svijetu.

Navedene rečenice ne razlikuju se po količini vina o kojem se govori. Množinom vina žele se istaći različite vrste vina koje se izvozi iz Dalmacije (bijelo vino, crno vino, stolno vino, sortno vino; babić, dingač, grk, postup, pošip, hrvaština itd.). Množina gradivnih imenica može katkad obuhvaćati manju količinu nego jednina. Npr.

»Daj mu te čokolade«,

ako se misli na tri pločice, manje je čokolade u toj množini nego u jednini

»Daj mu tu čokoladu«,

ako se misli na oveću ploču čokolade od 500 grama.

Slično vrijedi i za glagolske imenice, tj. imenice izvedene od glagola s pomoću sufiksa

-nje, -enje, -jenje, -će:

branje, piće, pjevanje, porinuće, slanje, tkanje, zvanje.

Obično se te imenice ne upotrebljavaju u množini, ali kada se množina ipak upotrijebi, onda se time ne označava veća količina pojma, nego više vrsta istorodnih pojava.

Njegovo je znanje veliko.

Njegova su znanja široka, ali i površna.

U drugom primjeru upotrijebljena je množina znanja da bi se izrazila raznovrsnost nečije naobrazbe (znanje iz kemije, matematike, fizike, biologije, povijesti, zemljopisa itd.).

Imenice se mogu podijeliti na stvarne i nestvarne.

Konkretne ili stvarne imenice označuju bića, predmete i pojave u čiju se stvarnost možemo uvjeriti pomoću svojih osjetila:

čovjek, drvo, knjiga, planina, svjetlo, voda, zemlja, zvuk.

Apstraktne ili mislene imenice označuju nešto nestvarno što pomišljamo kao stvarno, npr.

radnje:

bijeg, borba, hod, sviranje, učenje;

zatim duševne pojave:

misao, tuga, veselje,

i osobine:

dobrota, mladost, starost, živost itd.