Deklinacija

Simeon 1969

Simeon, Rikard. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. I-II. – Zagreb: Matica hrvatska. – Knj. I: S. 216-217.

f < 1. declinatio,

g. κλίσις = = klísis; oba izraza upravo znače: pregibanje, od lat. glagola declinare,

grč. κλί­νειν = klinein, tj. pregibati; kad se riječ »deklinira«, ona se kao pregiba iz oblika u oblik mt (склонение, деклинация || Deklination, Abänderung, Beugung, Biegung || declension || déclinaison || declinazione || declinaciόn) – dekliniranje, izvođenje* (iménā), nacsin* od prigibanya immenah, pregibanje*, prememba* premenjanje rečeh*, prignuće*, prignutje*, promjena*, promjena imena*, sklanjanje*, sklomba*, sklonidba*, sklonovanje*, sklonjenije*, sklonjenje*, uklanjanje*;

1. u st.-lat. gramatika također: derivacija (1. derivatio), komparacija (1. comparatio), konjugacija (1. coniugatio) qt, Varro i dr.; mijenjanje oblika imenskih riječi;

razlikuju se tri vrste deklinacije: imenička * (nominalna), zamjenička * (pronominalna) i pridjevska * m;

u jezicima s fleksijom to je sustav mijenjanja imenice, zamjenice, pridjeva ili brojeva, kako bi se označile razlike u rodu, broju i padežu pg; sustav fleksija* imeničkih oblika, u kojemu su antički gramatici smatrali nominativ ili izravni padež za normu, dok su ostale padeže, tzv. kose, nazivali odstupanjima od norme; u flektivnim jezicima (kao što su stari ie. jezici, a djelomice i novi, osobito grčki i latinski) razlikuju se različite vrste deklinacija.

Deklinacija nastaje tako da se završeci dodaju osnovama te se s njima kadšto tako miješaju da ih je teško raspoznati.

U tim jezicima deklinacija izražava broj i padež, a u pridjeva i zamjenica također rod mz, spr; veći dio novih ie. jezika, a osobito neolatinskih (slavenski naime, izuzevši bugarski, potpuno su sačuvali sustav deklinacije), u deklinaciji izražavaju samo broj i (samo djelomice) rod; stoga je pojam deklinacije u njima povezan s pojavom sintaksnih odnosa, koji se izra­žavaju sastavljanjem kakvoga prijedloga s imenom.

– Posebice se zove deklinacija određeni sustav kojim se nekoj imenskoj osnovi dodaju svi nastavci toga sustava; kao npr. deklinacija na -us i -a u latinskom, te na -ος i -α u grčkom.

– U normativnoj gramatici razlikuje se više deklinacija (tri grčke, pet latinskih...), od kojih pojedine odgovaraju određenomu zatvorenom sustavu.

Razlikuju se i deklinacije prema prirodi nastavaka i osnove te prema načinu kako se oni spajaju: s vokalskom i s konsonantskom osnovom, jaka i slaba, određena i neodređena itd. spr ;

deklinacija s vokalskom osnovom – lat. d. cum themate vocalico (r. с. гласных основ – f. déclinaison à théme vocalique) i konsonantska deklinacija – lat. d. consonantica (r. с. согласных основ – f. d. consonantique);

jaka deklinacija – lat. d. fortis (r. с. сильное – f. déclinaison forte) i

slaba deklinacija – lat. d. debilis (r. с. слабое – f. d. faible),

određena deklinacija – lat. d. determinata (r. с. определённое – f. déterminée) i

neodređena deklinacija – lat. indeterminata (r. с. неопределённое – f. d. indéterminée);

supletivna deklinacija – 1. declinatio suppletiva, – takva koja novom osnovom zamjenjuje oblike koji nedostaju drugoj osnovi, npr. l. iecur, iecinoris; g. ήπαρ, ήπατος; – v. supletivizam, supletivan. – Deklinacije se razlikuju i prema glasu na koji se svršava osnova riječi, te su u pojedinim jezicima raspoređene određenim redom, npr. u lat. prva* ili a-, druga* ili o-, treća* ili konsonantska i i-, četvrta* ili u-, peta* ili e- deklinacija; u stsl. prva ili o-, druga ili a-, treća ili i-, četvrta ili u-, te konsonantske osnove; usp. u ruskom:

prva deklinacija (r. первое с.) – u Akad. gram. deklinacija imenica muš. roda s nultim nastavkom, npr. r. стол, конь, край, te sr. i muš. roda na -o (-ё), -e, npr. r. село, ружьё, поле, домишко;

druga deklinacija (r. второе с.) – u Akad. gram. deklinacija imenica žen. i muš. roda te imenica i jednog i drugog roda na -а (-я), npr. r. гора, рыба, струя, судья, разиня;

treća deklinacija (r. третье с.) – u Akad. gram. sklonidba imenica žen. roda na meki suglasnik, npr. r. ткань, ночь, рожь rč. Konsonantska se deklinacija dijeli dalje prema suglasniku na koji svršava osnova; npr. u stsl. n-, s-, t-, r-deklinacija.

U drugim jezicima postoje drugačije diobe, npr. u njem. na jaku*, slabu* i mješovitu*;

v. i: muška, ženska, srednja, tvrda, meka, mješovita, analitička ili prijedložna, sintetička, flektivna, unutarnjoflektivna, vanjskoflektivna ili heteroklitička, potpuna, kratka ili nečlanska, imenska, zamjenička ili članska deklinacija;

riječi nepotpune deklinacije, oblik deklinacije rć,

te: atička, određena i neodređena, dvočlana, palatalna i nepalatalna;

2. također naziv za vrst pjesničke figure: paregmenon* ili metakliza* (1. declinatio, g. μετάκλισις, παρηγμένον) z .

deklinacijski adj. (r. деклинационный) – koji se sklanja rč.

deklinabilan

adj. – 1. declinabilis, flexibilis (склоняемый || deklinierbar, deklinabel, beugbar, flexibel || declinable || déclinable || diclinàbile || declinable) – fleksibilan*, pregibljiv*, prigibljiv*, promjenljiv* skloniv*, skloniiv*, spreziv*; koji se može mijenjati po padežima, npr.

deklinabilna vrsta riječi (r. c-oe слово – nj. d-e Wortart) – promjenljiva vrst riječi, sklonjiva vrst riječi spr, jć (x indeklinabilan).

deklinabilnost

f (r. склоняемость) – svojstvo onoga što je deklinabilno; prigibljivost*, sklonjivost* rc.

deklinirati – 1. declinare; coniugare, derivare qt, Varron (склонять || deklinieren, flektieren, beugen, biegen || to decline || decliner || declinare || declinar) – nagibati*, mijenjati* (ime po padežima) bi, pregibati*, premenjati*, prigibati*, prigibati*, sklanjati*; dati inflektirane forme imenice, zamjenice ili pridjeva w; deklinirati riječ, mijenjati je po padežima; reći po redu oblike što ih dobivaju imenica, pridjev, zamjenica, broj u deklinaciji spr; ukazivati na odnose imenice, zamjenica, pridjeva ili broja s nekom drugom riječi ili s drugim riječima u rečenici pomoću padežnih nastavaka pg.

deklinirati se (r. склоняться) nesvrš.– sklanjati se rč.