Josip Baotić, Sarajevo

Standardni jezici štokavskog narječja

Raslojavanje standardnog hs/sh jezika na nacionalne standarde, standardne jezike, mada prirodno i u okvirima jezičkih zakonitosti, inauguracijom nacionalnih naziva za te idiome, a zbog njihovog, opet razumljivog, protezanja i na jezik kao organski idiom i potiskivanjem termina kojim je on imenovan čak i u znastvene svrhe, stvorilo je niz nedoumica i otvorilo isto toliko pitanja kada je u pitanju relacija jezik kao organski idiom najvišeg ranga i standardna realizacija, jezik kao komunikativno prestižni neorganski idiom.

Vrijeme u kome su ovi procesi formalno privedeni kraju nije pružalo mogućnost ni za ozbiljniji pristup ovoj problematici ni za raspravu o rješenjima. Razgradnja zajedničke države i ukidanje jedinstvenog komunikacijskog prostora, na jednoj strani, jačanje svijesti o posebnosti nacionalnog bića i interesa, na drugoj nisu mogli zaobići jezik kao sredstvo koje se može uključiti u ostvarenje tog cilja. Zbog toga je nekritički rabljena simbolička funkcija jezika ne samo isticanjem da se samobitnost naroda potvrđuje i jezičkom posebnošću nego i uvjerenjem da jezički kôd, izbor jezičkih sredstava, potvrđuje dubinu nacionalnog osjećanja. Osporavanje ovakvih i sličnih pristupa u ratu, zbog prolivene krvi i života nedužnih žrtava, u najboljem slučaju moglo bi se shvatiti kao odsustvo dostojanstva i pomanjkanje rodoljublja i patriotske svijesti. A to niko nije želio.

Vrijeme mira, bar kada je o znanosti riječ, nužno će vratiti diskusiju tamo gdje je ona prekinuta, na pozicije prije rata, ne u smislu osporavanja samobitnosti posebnih standardnih jezika i adekvatnosti njihovih naziva, tu je sve neupitno, nego na osvjetljavanje realcije jezik kao genetsko-strukturna kategorija, kojom su objedinjeni organski idiomi, govori Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca, i standardnih realizacija, neorganskih idioma ili jezika koji u okviru njega funkcioniraju. Ovaj rad je prilog toj diskusiji. Osnovni cilj mu je da podsjeti na složenost naše jezične situacije i ukaže na neke posljedice koje će se, najvjerojatnije, pojaviti kao rezultat zakonomjernosti odnosa koji vladaju na relaciji jezik - društvena zajednica, prije svega u Bosni i Hercegovini, ako nekim vrijednostima i kategorijama ne odredimo karakter, okvir i domet, a onda i mjesto koje im pripada.

Pristupajući temi, eksplicite dajem teze koje rad prožimaju od početka do kraja:

1. Organski idiomi kojim govore Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci pripadaju jednom jeziku, ili tvore jedan jezik, po genetski-strukturnim kriterijima;
2. U jeziku kojim govore Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci oduvijek su postojale lingvističke pretpostavke za realizaciju više standarda. U ovom trenutku stvoreni su svi sociolingvistički uvjeti za nesmetano funkcioniranje najmanje tri, a nije isključeno i četiri standardna jezika;
3. Jezička situacija u cjelini, a posebno naša u Bosni i Hercegovini, da bi se mogla situirati u znastveni kontekst i shvatiti i izvan naših zemalja, zahtijeva razdvajanje kategorije jezika kao organskog idioma, od standardnih jezika kao neorganskih idioma, a to znači da nazivi za standardne jezike pojedinačno ne znače isto kao kada se upotrebljavaju za jezik kao organski idiom.

Prvu tezu, da govori Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca čine jedan jezik, gotovo da ne bi trebalo potezati, pogotovo ne braniti ili dokazivati. Ona je u našoj znanosti utemeljena na lingvističkim činjenicama i prihvaćena od najvećih znastvenih autoriteta u sva četiri naroda. Kažem gotovo da i ne bi… bez obzira na to što se ona i danas osporava, čak i neposredno od nekih lingvista, da se ne ugrožava i s naše strane, svjesno ili nesvjesno, pokušajima da se između jezika i nacije stavi znak jednakosti ili prešutnim prelaskom preko nje kao činjenice kada se govori o standardnom jeziku kao nacionalnom jeziku u bilo kojoj od naših sredina. Ustvari, ona je uvijek dovođena u pitanje kada se pokušavalo nacionalni identitet izvesti iz jezičkih premisa, jezičke posebnosti, i uvijek su nastojanja u tom pravcu završavala neslavno. Podsjećam na sudbinu Vukove nacionalne identifikacije Srba i Hrvata iznijete u knjižici Srbi svi i svuda 1, po kojoj su svi štokavci Srbi, a samo čakavci Hrvati, odnosno štokavsko narječje srpski, a čakavsko narječje hrvatski jezik. Vuk nije izmislio kriterije, nego je samo pokušao da jezički kriterij primijeni u identifikaciji nacije na našim prostorima, kriterij koji je u evropsku znanost uveo slavni Herder, i koji je bio primjenjiv na većinu evropskih naroda. Mislio je da je postojanje dva narječja dovoljno za inauguraciju dva jezika. Iako je imao lingvističke argumente, narječja, dijalekti su, naime, po pravilu prerastali u nacionalne jezike, na našem prostoru to već u XIX stoljeću nije bilo primjenjivo na hrvatski korpus - Hrvatima su se osjećali i štokavci katolici i kajkavci u Hrvatskom zagorju, a ne samo čakavci. No da je i bilo prihvatljivo, dva narječja su nedovoljan jezički okvir za posebnost četiriju naroda, tj. situaciju koju danas imamo.

Povjesničar Srećko Đaja ukazao je na jezični nacionalizam kao fenomen koji još vlada intelektualnim prostorom, posebno južnoslavenskih intelektualaca.2 Naši znastvenici kada su u obvezi da definiraju naciju najradije se opredjeljuju za lingvistički pojam nacije, za naciju kao zajednicu jezika. To jeste najednostavnija definicija, ali i najneutemeljenija na južnoslavenskom prostoru. Historija joj se ovdje suprotstavila više nego igdje u Evropi. I sporovi o jeziku samo su jedan od oblika tog suprotstavljanja. Njemački slavista Norbert Reiter je sa pozicija lingvističke znanosti ustvrdio da lingvistički nacionalizam vodi u dominaciju većih nad manjim narodima i ugrožava njihov identitet. Potvrde ili argumentaciju za svoje tvrdnje našao je upravo na južnoslavenskom prostoru, polemizirajući i razračunavajući se sa već pomenutim postavkama Vuka Karadžića. Ne iznenađuje zbog toga činjenica da na pozicijama jezičkog nacionalizma svjesno, i svjesne njihovog karaktera, i danas stoje one snage koje na našem prostoru ne vide podlogu za više od dva standardna jezika, srpskog i hrvatskog, i snage koje nisu spremne da prihvate činjenicu da pored Srba i Hrvata na ovim prostorima žive još dva naroda - Bošnjaci i Crnogorci. Da njih ima među slavistima od imenena, potvrđuje i R. Marojević, koji u jednom od svojih novijih radova, pod naslovom koji sam za sebe dovoljno govori: Srpski jezik u porodici slovenskih jezika, između ostalog piše: „Naziv srpski jezik kontaminira se nazivom drugog južnoslovenskog jezika ( hrvatski ) ili se čak njime zamjenjuje. Na sjeverozapadu u njega se uključuju jezički sistemi koji mu nikada nisu pripadali ( tzv. kajkavsko i čakavsko narječje ), a na jugoistoku se iz njega izuzimaju jezičke oblasti koje su sa njim činile jezičko jedinstvo”.3 Da ne bude nedoumice, jezik o kome govori je štokavsko narječje, a jezičke oblasti na jugoistoku su slavenski govori današnje Makedonije i današnje Bugarske.

Pošto umnožavanje jezika kao organskih idioma nije moguće tempom kojim se mogu razvijati nove nacije, danas u Evropi sociolozi operiraju pojmom nacije kao modelom identifikacije, s kojim se pojedinci ili grupe identificiraju prije svega na temelju odgoja, tradicionalnih vjerskih i kulturnih zasada. Takav pristup i nas lingviste bi oslobodio trošenja energije na iznalaženju argumentacije za tvrdnje o posebnosti hrvatskog, srpskog, bosanskog ili crnogorskog jezika, odnosno traženja odgovora izvan jezičkih činjenica, kako je to na kraju slične diskusije, poslije referata i iznošenja činjenica o razlici između hrvatskog i srpskog jezika, morao da učini jedan od vodećih hrvatskih lingvista, rekavši na kraju: „Uostalom, taj jezik koji govore Hrvati oni osjećaju hrvatskim i tu nema Boga. Osjećaju ga.”4

Jedno od čestih, a možda i najčešće pitanje koje se moglo čuti poslije raslojavanja standardnog hs./sh. jezika na nacionalne standarde i uvođenja nacionalnih naziva za jezik bilo je: Šta je bosanski jezik? Pitanje kao pitanje moralo se i očekivati, ali bi bilo prirodnije i sa manje rezerviranosti prihvatano da je bar u približnoj mjeri postavljano i za druga dva termina - hrvatski jezik ili srpski jezik, jer tada ne bi bilo mjesta sumnji da je bilo posljedica želje za situiranjem u znastveni kontekst. Svaki novi termin, pa makar se radilo o preimenovanju ili raščlanjivanju postojećeg, iza sebe je imao i novi sadržaj, značenje koje pokriva. Da je postavljano s pobudom da se to sazna, a ne češće s uvjerenjem da se na njega neće moći odgovoriti uvjerljivim, znastveno uvjerljivim odgovorom, bilo bi suvišno njegovo pominjanje, bar ovdje i na ovom mjestu. Pominjemo ga jer je ono najčešće postavljano s predumišljajem, da se ospori postojanje bosanskog jezika, a postavljali su ga, opet, oni koji ni pod kakvu sumnju nisu dovodili posebnost srpskog niti hrvatskog jezika, neznajući da je odgovor već dat, da su ga dali upravo oni… tj. da je isti kao i za hrvatski jezik: ”Bošnjaci taj jezik koji govore osjećaju bosanskim i tu nema Boga. Osjećaju ga”. Tako je i sa Srbima i sa Crnogorcima, a tako bi bilo da ima još koji narod koji govori ovim jezikom. Sva četiri naroda ga osjećaju svojim jer on, jezik, i pripada svim četirma narodima i taj pristup će se moći braniti sve dok bude objedinjavao sva tri narječja, štokavsko, čakavsko i kajkavsko, i sve organske idiome naroda koji njima govore, jer nijedan narod ne može reći da takav jezik pripada samo njemu u cjelini.

Na činjenici da jezik kojim govorimo pripada svakom od četiri naroda u podjednakoj mjeri zasnivano je uvjerenje da svaki od naroda u jednakoj mjeri ili na isti način ima pravo da participira u njegovom nazivu. Da taj naziv od polovine devetnaestog stoljeća nisu bile samo nacionalne etikete, da je mjesto njih bila prihvaćena neka neutralna, npr. ilirski jezik, što je bilo moguće jer je u prošlosti često primjenjivana na naš jezik, možda bismo danas govorili o bosanskom, hrvatskom, srpskom kao o standardnim realizacijama ilirskog. Kažem možda, jer ga je i etiketa srpskohrvatski ili hrvatskosrpski donekle, a neki misle i dovoljno, obilježavala kao nacionalno nemarkiran jezik, nema srpskohrvatske nacije, pa ipak nije preživjela promjene koje su se u vezi sa jezikom i oko jezika dogodile.

Na kraju, zadovoljimo li se konstatacijom da Hrvat govori hrvatski, Srbin srpski, Bošnjak bosanski i Crnogorac crnogorski, i onda kada drugi misle da govore nehrvatskim, nesrpskim, nebosanskim ili necrnogorskim, odnosno ako prihvatimo i tezu da je svaki od ovih jezika širi od pojma naroda, poteškoće koje izviru iz nominacije organskog idioma neće biti mnogo manje nego što su bile i prije disolucije standardnog hs/sh jezika, jer su i tada i standardne realizacije i jezik kao organski idiom označavane istim etiketama. Na njega je eksplicite ukazao Dalibor Brozović konstatirajući: „Svedemo li cijelu problematiku malo površno i još malo više neodgovorno samo na standardnojezičnu razinu, i budemo li isto tako površno neodgovorno i konformistički komotno jedan realizacijski oblik toga jezika nazivali hrvatskosrpskim, a drugi srpskohrvatskim, onda lišavamo jezičnu znanost bilo kakvog sličnog naziva za opći, apstraktni model toga standardnog jezika…. I ne samo to nego lišavamo naziva i sam dijasistem dijalekata… ( a taj ipak zanima genetsku lingvistiku, i opet tipološku lingvistiku ). Zato je postulat o sinonimnosti apsolutno nužan, kada već imamo tu nesretnu dvojnost…”5 Mutatis mutandis, etikete bosanski jezik, hrvatski jezik, srpski jezik, crnogorski jezik, kada se odnose na jezik kao organski idiom, morat će se interpretirati kao sinonimi sve dok taj organski idiom bude dijasistem dijalekata kojim govore pripadnici ova četiri naroda ili dok se za njega ne nađe neki za sve prihvatljiv naziv.

Druga teza, da su u jeziku kojim govore Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci oduvijek postojale pretpostavke za četiri standardna jezika samo za one koji ne znaju prirodu standardnog jezika, odnosno uvjete za njegovo realiziranje može izgledati neuvjerljiva i sporna. Na tu činjenicu ukazao je prije dvadesetak godina američki lingvista Wayles Browne na javnom predavanju na SALK-u, tribini sarajevskih lingvista. Naši lingvisti su tada govorili o dvjema varijantama standardnog hs/sh. jezika, te o bosanskohercegovačkom standardnojezičkom izrazu, pa poneko i o crnogorskom, o nejedinstvu fizionomije standardnog hs/sh jezika, te o njegovoj lošoj poziciji u pogledu osobina standardnosti, za razliku od pozicije koju u tom smislu imaju varijante. Bilo kakvo dovođenje u pitanje njegovog jedinstva, izlaz izvan granica stilističke variranosti odnosno ulaz u nacionalnu markiranost varijacija, bilo je u direktnoj suprotnosti sa općim društvenim opredjeljenjima izvan jezika, a koje jezik nije smio podrivati. Ruski lingvista G.V. Stjepanov je načelno taj odnos između standardnog jezika i varijanata, tamo gdje one postoje, razriješio u korist varijanata: „U formuli jezik - varijanta termin jezik označava neku ukupnost pojedinačnih varijantskih podsistema, tj. lingvističku situaciju, pri kojoj se zajednički književni jezik javlja više kao tendencija, ili idealan cilj (zadatak), nego kao realnost”.6

Naše varijante nisu mogle biti prevedene u jezike samo zbog toga što ih je u načelu povezivao zajednički sustav normi, u kojem su se određene pozicije javljale kao dubletne i uzajamno zamjenjive zbog jedinstva komunikacijskog prostora. Po svemu drugom, odnosu prema organskom idiomu, jedinstvu fizionomije, tj. jasnom kriteriju po kojem je vršen izbor iz norme, pa i nacionalnoj markiranosti tog izbora, bez obzira na to što on nije bio takav na planu upotrebe, one su u svakom trenutku mogle prerasti, u standardne jezike. To se i dogodilo onog trenutka kada su za to stvorene društvene pretpostavke, uklonjene prepreke njihovom izlasku iz zajedničkog sustava normi i stvoreni posebni državni okviri za njihovo funkcioniranje.

Termini bosanski jezik, hrvatski jezik, srpski jezik, crnogorski jezik imaju značenje posebnih idioma, dakle, samo kada se odnose na jezik kao neorganski idiom, standardni ili književni jezik. U toj ili takvoj upotrebi oni nisu sinonimi, pa bi bilo dobro u tom značenju upotrebljavati odrednicu standardni ili književni u njihovom sastavu.

Posebnost standardnih jezika, srpskog i hrvatskog već se ne dovodi u pitanje, bosanskom se to ne osporava u načelu, a neće moći ni crnogorskom bez obzira na to što su razlike među njima manje nego između bilo kojeg od njih i nekog od organskih idioma, narodnih govora. Naime, sve manje se status posebnog standardnog jezika uslovljava brojem i kvalitetom razlika prema nekom drugom standardnom jeziku, što je Dalibor Brozović uključio kao prvi uvjet za pojavnost i opstojnost, a sve više se smatra za dovoljno činjenica da „je on normirani instrument za višu, internacionalnu civilizaciju određene socio-etničke formacije, danas obično nacije, po kojoj funkciji i zaslužuje atribut standardni”.7 U tom smislu M. Radovanović je dopunio svoj model etapa u procesu standardizacije sh/hs. jezika novim fazama: integracijom, varijacijom, polarizacijom, dezintegracijom i promocijom, pri čemu su posljednje tri nužne da se objasni pojava nacionalnih varijanata, njihovo inauguriranje u posebne standarde i inauguriranje standarda u posebne jezike, prije svega na fonu srpskohrvatskih standardnojezičkih opreka, ali i da bi se njima „kroz sve te faze i postupke, mogao priključiti, i danas već, barem sa stanovišta jezičke politike sasvim aktuelni - „bošnjački” ( ili kako slično imenovani, ali manje više jasno ili nejasno odeliti ) standardnojezički entitet ”.8

Ipak, zadržimo se malo na tom prvom uvjetu. Brozović naglašava: „Prvi je uvjet da dijalekatske osnovice dvaju standardnih jezika budu dovoljno različite, da budu i terenski i jezično dovoljno udaljene u ukviru dijasistema... A ako pak, obratno, u supstanciji i strukturi dvaju standardnih jezika istog dijasistema nema važnijih razlika, onda se približavamo pojmu varijanta standardnog jezika”9, ne kao uvjetu, već sam ukazao da je obesnažen, već kao recidivu u svijesti čak i nekih lingvista, koji da bi „potvrdili” ili „ojačali” standardnost bilo kog od pominjana četiri standardna jezika, prvim zadatkom u normativističkom postupku smatraju „umnožavanje” razlika među njima, razumije se tamo gdje se to može. A može tamo gdje su one od najmanjeg značaja za prirodu jezika, na površini, u pravopisnoj normi i u izboru leksike. Pravopisna norma ne određuje karakter jezika, moglo bi se reći da je ona izvan jezika, a leksički izbor ni u jednom standardnom jeziku nikada se nije mogao podvesti pod lingvističke kriterije, razumije se kada je riječ o autohtonoj leksici. Tako se kriterijima i sredstvima koja su prije svega instrumenti jezičke kulture pokušavaju riješiti pitanja koje leže u jezičkoj strukturi, vjerovatno zbog toga što je tu prostor za zahvate minimalan. Zaboravlja se da standardni jezici nisu genetski tipološke kategorije, odnosno da su sociološke i da im umnožavanje razlika prema drugim standardnim jezicima nije potrebno za posebnost.

Ova činjenica je od posebnog značaja za Bosnu i Hercegovinu. U njoj jedino ravnopravno funkcioniraju tri standardna jezika: i bosanski, i hrvatski, i srpski, i jedino u njoj je otvoren problem funkcioniranja standardnih jezika. Suština tog zahtjeva najevidentnije se ispoljila u obrazovnom sistemu. Jezik je poslužio kao najefikasnije sredstvo da se on razori, isticanjem zahtjeva da svakom djetetu treba omogućiti da sluša, ima, nastavu na svom jeziku, ali se već pokazalo da to nije bilo jezika radi, ili afirmacije jezičnih vrijednosti u onoj mjeri u kojoj je cilj bio posebnost programskih sadržaja u nacionalnoj grupi predmeta.

Krajnji interes svake od državnih zajednica na prostoru, uvjetno rečeno hs/sh jezika. morao bi biti da tih razlika u normi bude što je moguće manje jer se time povećava komunikativna kompetencija njihovih govornika pa i komunikativna vrijednost samog jezika. Za nas u Bosni i Hercegovini to ima i drugu dimenziju. Neutrališe se pitanje izbora jednog od ovih jezika kao činjenica koja bi mogla dovesti do problema u komunikaciji, naša jezička situacija ide u red onih koje se označavaju kao „totalna individualna višejezičnost” - svi stanovnici govore sva tri jezika, pa se primjena bilo koje od tri norme prenosi na plan jezičke kulture. Dobrim i osmišljenim konceptom jezične politike jezik ne bi služio ciljevima suprotnim svojoj prirodi, onemogućavanju ili otežavanju komuniciranja, na jednoj strani, a mogao bi biti iskorišten za produbljivanje svijesti o jezičkom zajedništvu u prošlosti, sadašnjosti, pa i takvim perspektivama u budućnosti sva tri bosanska naroda.

Da bi se afirmirale prve dvije teze, nužno je, afirmirati i treću, da se moraju uvijek razdvajati dvije jezičke razine: jezik kao organski idiom i standardni jezik. Bez toga ne samo strancima, nego ni ljudima kod nas koji se ne bave jezičnom problematikom neće biti „rješiva” zagonetka jedan jezik - četiri jezika. Već se kao anegdota prenosi da stranci kada dođu u našu zemlju, nastojeći da prodru u tu tajnu, ističu kako im u Zagrebu kažu da odlično govore hrvatski, u Beogradu da odlično govore srpski, a u Sarajevu da odlično govore bosanski, a oni uvijek govore isto. No, kako će i jednom stanovniku Posavine, recimo Hrvatu, biti prihvatljiva tvrdnja da on i neki Dalmatinac, da ne kažem i Zagorac govore istim, hrvatskim jezikom, a da on i njegov komšija, Bošnjak ili Srbin, s kojima on svakodnevno komunicira ne govore istim, nego različitim jezicima, pa i da istim jezikom ne govore ni ta dva njegova susjeda. Da odgovor ne bi bio sličan odgovoru nekog Sarajlije koji je na pitanje stranca da li su beg i aga isto, odgovori da nisu, da je razlika između njih velika, a kada je ovaj pitao u čemu je ta razlika, nakon razmišljanja, uslijedilo je: „Baška beg, baška aga”, morat će se naglašavati da Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci govore jednim jezikom, bez obzira na to kako ga nazivali, u Bosni i Hercegovini čak i jednim narječjem, štokavskim, ali da se izbor jezičkih elemenata kod svakog od ovih naroda kroz povijest pomalo počeo razlikovati i da je to vremenom prerastalo u običaj, a kasnije, u pisanim tekstovima, u pravilo, da bi razvijanjem nacionalnog identiteta postalo obaveza u vidu standardnog jezika. U tom smislu, tj. samo kada se služe standardnim, književnim jezicima, Srbin, Hrvat, Bošnjak i Crnogorac ne govore istim idiomom, pa možemo reći da govore „različitim” jezicima - srpskim, hrvatskim, bosanskim, crnogorskim.

___________________

1. V.St.Karadžić,Srbi svi i svuda,Kovčežić za istoriju,jezik i običaje Srba sva tri zakona,Beč 1849.
2. Srećko M.Đaja, Mavr Orbin dvadesetog stoljeća, “Odjek” , Sarajevo 1990.,broj 15-16, str 9-11.
3. Vidi:Srpski jezik,Naučno društvo za njegovanje i proučavanje srpskog jezika,Beograd 1996., sv.1-2, str. 334-342.
4. M.Pupovac, Što smo i kojim jezikom govorimo, Almanah SPKD “Prosvjeta”, Sarajevo 1997., str 138.
5. D.Brozović,O nazivu jezika Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca, “Sveske” Instituta za proučavanje Nacionalnih odnosa 5-6, Sarajevo 1984, str.351.
6. G.V.Stjepanov, Socijal no-geografičeskaja differecijacija ispanskogo jazyka Ameriki na urovne nacional nih variantov, Voprosy social noj lingvistiki, Akademija nauka SSSR, Lenjingrad 1969., str 308.
7. D.Brozović,Standardni jezik, Matica Hrvatska, Zagreb 1970., str 33.
8. M.Radovanović: Faze (dez)integracije srpske standardnojezičke norme, Srpski jezik 1-2, Beograd 1996., str 407.
9. D.Brozović,Standardni jezik, Matica hrvatska,Zagreb 1970., str.33.

Standard languages of the stokavian dialect. Summary

In this paper the author discusses the stratification of the common standard language of the Serbs, Croats, Bosniaks and Montenegrins into separate standard languages with national labels in their names as a phenomenon that has raised numerous questions among the linguists, who are supposed to elaborate it on the theoretical level, as well as among the speakers, for whom it has narrowed the communication space. The basic one among these questions is, without doubt, the question – a language or languages.

In his approach to the subject, the author emphasizes the complexity of the issue resulting from the complexity of language as a phenomenon which has to be viewed from two aspects – language as the sum of organic idioms and standard language as the most prestigious idiom for communication in a community.

The author finds the causes for the stratification of the standard Serbo-Croatian/Croato-Serbian language in the social context, and the possibilities for it are also seen in the very nature of this language.

The common Serbo-Croatian/Croato-Serbian language, despite its 150 years old tradition and about 70 years of functioning within a single country, has never reached the goal desired for a standard language – the unity of its physiognomy. On the surface it was distinguished by the replacement of the yat sound and by the alphabet, and on the underlying level, by two realizations, two distinct idioms. Although all this did not correspond a hundred per cent to national values, it coincided with them to a great extent and originated from them.

The creation of national states has opened the door wide to the introduction of national labels wherever it was possible. Language, as one of the basic characteristics of a nation, could not have remained outside that process.

The four standard realizations of the stokavian dialect are not questionable and they have a perspective. The names are not questionable either, as long as they refer to them. They only become questionable when they are transferred to the language as an organic idiom.