Universität in Zagreb
Philosophische Fakultät
Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb
e-mail: ivan.ivas@ffzg.hr
telefon: 385 1 6120098
fax: 385 1 6120096
Probleme bei der Standardisierung von Akzenten
in der kroatischen Sprache
In letzter Zeit setzen sich kroatische Experten mit dem schwierigsten orthoepischen Problem der kroatischen Sprache auseinander – mit den Akzenten. Dies beschäftigt besonders die Vertreter der Zagreber phonetischen Schule.
Das kroatische Akzentsystem ist sehr komplex: es ist schwierig, seine Zugehörigkeit zu bestimmten Betonungstypologien zu finden. Die kroatische Sprache verfügt über einige Merkmale der tonalen Sprachen, und traditionellerweise wird sie als vier-Akzent-Sprache beschrieben, in neueren Beschreibungen allerdings öfters auch als zwei-Akzent-Sprache. Sie gehört zu den Sprachen mit einer beschränkt freien Setzung des Wortakzentes. Sowohl bei der Darstellung des Lautinventars wie auch bei der Darstellung von Regeln zur Akzentsetzung sind sich die Linguisten nicht einig.
Wahrscheinlich liegen die Gründe für die aktuellen Akzentprobleme bei der Tatsache, dass die kroatische Standardsprache nicht auf der westlichen, sondern auf dem östlichen Neuštokavisch basiert. Im Unterschied zu dem benachbarten Standardsprachen (bosniakisch-moslemische, montenegrische und serbische Sprache), welche ebenfalls auf der neuštokavischen Sprache basieren, wird die kroatische Sprache durch zwei andere Sprachen (Kajkavisch und Čakavisch) beeinflusst. Daher wurde die kroatische Sprache als Spache mit drei grundlegenden Dialekten definiert.
Die Experten weisen oft auf folgende Tendenzen bei der prosodischen Wortbildung hin:
- immer größere Toleranz gegenüber den fallenden Akzenten in der Wortmitte;
- Verschwinden von Enklitikonlängen;
- immer seltenere Verwendung des kurzsteigenden Akzents; Verschwinden der Akzentkombination kurzsteigend + Enklitikon;
- Ausgleichung von Akzentmustern;
- immer seltenere Verwendung des Akzents in Differenzierungsfunktion.
Folgende Ursachen sind möglich:
- Das Akzentsystem ist komplex und schwer erlernbar, daher tendieren die Muttersprachler zu einer Vereinfachung.
- Die Norm ist unsystematisch (in neueren Sprachbüchern sind zu viele Wörter unterschiedlich gekennzeichnet).
- Funktionale Unterschiede sind irrelevant, daher haben die Muttersprachler kein Motiv sie zu lernen und zu verwenden. Einen Beitrag dazu leistet auch die niedrige Redekultur, was zusätzliche Standardisierungsprobleme in Bezug auf die orthographische Norm verursacht.
- der Unterschied zwischen den beiden steigenden Akzenten und zwischen kurzsteigendem und kurzfallendem Akzent wird kaum wahrgenommen.
- die Tendenz zur Definition der kroatischen Sprache als erkennbare selbständige Sprache ist seit den 70-er Jahren des vorigen Jahrhunderts sehr stark, und kommt besonders nach den Kriegsjahren 1990-1995 zur Geltung. Sie äußert sich als Tendenz zur Unterscheidung von der bosnischen und serbischen Sprache;
- Ein Paradoxon stellt das Phänomen des hohen Akzentstiles (klassisch/Standard) dar, der den niedrigen Akzentstilen lokaler (kroatischer und ausserkroatischer) štokavischer Sprachen ähnlich ist und über wenig Gemeinsamkeiten mit anderen funktionalen Stilen der kroatischen Sprache verfügt.
Besonders interessant ist die aktuelle Situation des kurzsteigenden Akzentes. Dieser Akzent stellt ein Paradoxon dar. Alle sind sich darüber einig, dass dieser Akzent zwischen zwei Silben verwendet wird. Manche beschreiben ihn als eine Wende im Vergleich zur prototypischen Akzentuierung (bei der kurzsteigenden Akzentuierung ist die stärkere Silbe um einen Ton niedriger, und die Höhe wird an der Silbe nach der betonten Silbe erreicht; Tonalität und Intensität sind in gegenläufig). Es herrscht auch die Meinung vor, dass von beiden Silben nicht die erste, sondern die zweite Silbe betont ist und an der ersten Silbe das sogenannte Betonungsecho erfolgt.
Ein Paradoxon stellen auch gleichzeitige gegenläufige Tendenzen in der Verwendung des Akzentes dar: einerseits sein Verschwinden (in der Umgangssprache) und anderseits sein immer häufigerer Gebrauch (bei professionellen Sprechern der Massenmedien).
Nach einigen Perioden des Erscheinens und Verschwindens hat sich aufgrund der steigenden, intonierten Akzentuierung bis zum 15. Jahrhundert ein neues System herauskristalliziert – das der neuštokavische Sprache. Damit war der Prozess der schwächeren Transition der fallenden Akzente von nicht Anfangssilben zum Wortanfang abgeschlossen. Die Metataxe führte zu der tonalen Änderung des Wortes (Metatonie) und zu neuen Regeln der Akzentverteilung und zu einer Erweiterung durch zwei neue Akzente.
Wegen des immer selteneren Gebrauchs des kurzsteigenden Akzentes könnte das kroatische Akzentsystem zu einem drei-Akzent-System werden.
Folgende Ursachen sind möglich:
- Hyperkorrektheit (ein verfehlter Versuch in einer Standardsprache zu reden);
- Bedürfnis der Sprecher in Medien, sich mit einer solchen Redeweise als Jargonsprecher zu kennzeichnen;
- Bedürfnis, durch die andere Redeweise bessere Informiertheit zu suggerieren.
Im Vortrag wird auch die Möglichkeit erörtert, dass diese ungewöhnliche prosodische Form eigentlich kein kurzsteigender Akzent ist, sondern dass sie zu einer höheren prosodischen Ebene gehört – zur Satzprosodie. Es ist auch möglich, dass es sich dabei um einen Import steigend-fallender Intonation aus dem Englischen handelt. Aufnahmen der kroatischen und englischen Sprache zeigen eine starke prosodische Ähnlichkeit zwischen den kroatischen Wörtern mit kurzsteigendem Akzent und der englischen steigend-fallenden Intonation. Weitere Untersuchungen werden klären, ob diese ähnliche Form in den beiden Sprachen dieselbe oder unterschiedliche Rollen spielt.
Es ist schwierig, eine Prognose über die Zukunft des kroatischen Akzentsystem abzugeben. Diese Zukunft hängt von der Einstellung der Kroatisch Sprechenden der Sprache gegenüber und der Sprachpolitik ab. Es sind drei Standardideologien zu erkennen: Die konservative Ideologie, die sich für die Stabilität des Systems einsetzt; die Evolutionisten, die sich für eine elastische Stabilität bzw. angemessene und etappenweise Änderungen einsetzen, und die Revolutionisten, die dafür sind, dass man die Rede der aktuellen Norm ihren in soziolinguistischen und soziophonetischen Untersuchungen festgestellten Merkmalen anpasst. Solche Untersuchungen werden von der Zagreber phonetischen Schule besonders aktiv betrieben.
PROBLEMI STANDARDIZACIJE NAGLASAKA
U HRVATSKOM JEZIKU
Hrvatski se stručnjaci u posljednje vrijeme više bave, po mnogima, najtežim ortoepskim problemom hrvatskoga jezika – naglascima. Naročito to vrijedi za predstavnike Zagrebačke fonetske škole.
Hrvatski je naglasni sustav veoma složen: teško mu je odrediti pripadnost u nekim naglasnim tipologijama. Ima nekih obilježja tonskih jezika; tradicionalno ga se opisuje kao četverokcenatski, a u novijim opisima se smatra dvoakcenatskim. Pripada jezicima s ograničeno slobodnim raspoređivanjm naglasaka u riječi. I u prikazivanju naglasnog inventara i u prikazivanju pravila o raspoređivanju opisivači se razlikuju.
Vjerojatno su najjači uzroci aktualnih naglasnih problema sljedeći: Hrvatski stanardni jezik zasnovan na istočnom novoštokavskom jeziku, a ne na zpadnom. Za razliku od susjednih standradnih jezika koji su također zasnovani na novoštokavskom jeziku (bošnjačko-muslimanski, crnogorski i srpski), hrvatski standardni jezik oblikuje se i pod utjecajem druga dva jezika kojim su Hrvati govorili (kajkavski i čkavski). Zbog toga se opći hrvatski jezik obično definira kao jezik koji u osnovi ima tri dijalekta.
Stručnjaci najčešće spominju sljedeće tendencije u prozodijskom oblikovanju riječi:
- sve veća tolerancija prema silaznim naglascima u sredini riječi;
- nestajanje zanaglasnih dužina;
- sve rjeđe naglašavanje kratkouzlaznim naglaskom; gubitak naglasne kombinacije kratkouzlazni + zanaglasna dužina;
- ujednačavanje naglasnih uzoraka;
- sve rjeđa upotreba naglasaka u razlikovnoj funkciji.
Tim su pojavama mogući sljedeći uzroci:
- Naglasni sustav je složen i teško naučljiv, pa govornici teže da ga pojednostave.
- Norma je neusustavljena (u novijim jezičnim priručnicima previše je riječi koje su različito naglasno obilježene).
- Mala je funkcionalna razlikovnost naglasaka, pa govornici nemaju dostatan motiv da ih nauče i upotrebljavaju. Tome pridonosi i tradicionalno niska govorna kultura, što uključuje i svođenje standardizacijskih problema na one u ortografskoj normi.
- Slaba je zamjetljivost razlike između dvaju uzlaznih naglasaka te između kratkouzlaznog i kratkosilaznog naglaska.
- Težnja ustanovljavanju hrvatskog jezika kao prepoznatljivo posebnog jaka je još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a nakon rata 1990-1995 još je jača. Uglavnom se prepoznaje kao težnja razlikovanju od srpskog i bošnjačkog jezika;
- Paradoksalno je obilježje visokog naglasnog stila (klasičnog / strogog standarda) da je sličniji niskim naglasnim stilovima štokavskih lokalnih (hrvatskih i izvanhrvatskih) govora (dakle – govoru koji ocjenjuje provincijalnim i ruralnim), nego naglašavanju u drugim funkcionalnim stilovima hrvatskog jezika.
Naročito je zanimljiv aktualan status kratkouzlaznog naglaska. Taj je naglasak po nekim svojim obilježjima paradoksalno naglasno sredstvo. Svi se slažu da se ostvaruje unutar dvaju slogova. Neki ga opisuju kao obrat u odnosu na prototipno naglašavanje (kod kratkouzlaznog naglašavanja jači slog je tonski niži, a visina se ostvaruje na slogu iza naglašenog; tonsko i intenzitetsko kretanje su u protupomaku). Postoji i mišljenje da od dva sloga obuhvaćena tim naglaskom nije naglašen prvi, nego drugi slog, koji se doima naglašenim jer se na prvom slogu ostvaruje naglasna jeka.
Paradoksalne su i dvije istovremene a suprotne tendencije u upotrebi tog naglaska: s jedne strane tendencija nestajanja (u razgovornom stilu), a s druge strane tendencija povećane upotrebe (kod profesionalnih govornika masovnih medija).
Nakon nekoliko periodičnih pojavljivanja i nestajanja, uzlazno intonirano naglašavanje uspostavilo je do 15. st. nov sustav – novoštokavski jezik. Do tada je završen je proces oslabljenog prelaženja silaznih naglasaka s nepočetnih slogova prema početku riječi. Premještanje siline (metataksa) rezultiralo je tonskom promjenom riječi (metatonija), novim pravilima o raspoređivanju naglasaka i proširenjem repertoara s dva nova naglaska.
Zbog sve rjeđe upotrebe tog naglaska neki predviđaju da bi hrvatski naglasni sustav mogao postati tronaglasni.
No, istovremeno, profesionalni govornici (spikeri, voditelji i novinari) preko najutjecajnih elektronskih masovnih medija učestalo naglašavaju kratkouzlazno, ali ortoepski nemotivirano: u riječima u kojima u štokavskom jeziku taj naglasak nije bio nikad.
Tome su mogući sljedeći uzroci:
- hiperkorektnost (neuspjelo nastojanje da se govori standardnim jezikom);
- potreba medijskih govornika da se tim neobičnim govorom označe kao žargonskim znakom;
- potreba da se jačim (drugačijim) izrazom sugerira i povećana obavijesnost.
U izlaganju se razmatra i mogućnost da taj neobičan prozodijski oblik nije kratkouzlazni naglasak, nego da pripada višem prozodijskom sloju govora – prozodiji rečenice. Moguće je da je to jezični uvoz uzlazno-silazne intonacijske jezgre iz engleskog jezika. Snimke govora iz hrvatskog i engleskog jezika te akustička analiza pokazuju veliku prozodijsku sličnost između riječi na hrvatskom koje se doimaju kao da su naglašene kratkouzlazno i riječi na engleskom koje su izgovorene u uzlazno-silaznoj intonacijskoj jezgri. Daljnja istraživanja pokazat će ima li sličan oblik u ta dva jezika istu ili različitu ulogu.
Budućnost hrvatskog naglasnog sustava teško je predvidjeti. Ona će ovisiti o stavovima govornika prema jeziku i o jezičnoj politici. Mogu se prepoznati tri standardološke ideologije: konzervativci se zalažu za stabilnost sustava kakav jest, evolucionisti se zalažu za elastičnu stabilnost, to jest za umjerene i postupne promjene u smjeru primijećenih tendencija, a revolucionari misle da aktualnu normu treba uskladiti s obilježjima govora koja se pronalaze sociolingvističkim i sociofonetskim istraživanjima. Posljednji pripadaju zagrebačkoj fonetskoj školi i izrazito su aktivni.
Literatura
Garde, P. Naglasak (1993). Zagreb: Školska knjiga.
Grozdanović, J. (1980). Tone and Accent in Standard Serbo-Croatian. Wien: Verlag der Österrechischen Akademie der Wiessenschaften.
Jelaska, Z. (2004). Fonološki opisi hrvatskoga jezika; Glasovi, slogovi, naglasci. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
Katičić, R. (1996). Načela standardnoti hrvatskoga jezika. Jezik 43, 5, 175-182.
Kodzasov, S.V. (2003). Towards an Evolutionary Typology of Stress. 15th ICPhS Barcelona, 63-66.
Kovačec, A. (1989), Četverotonski prozodijski sustav nekih kajkavskih govora. Govor, IV, 2, 13-27.
Lončarić, M., Vukušić, S. (1998). Fonologija. U M. Lončarić (ur.), Hrvatski jezik, 75-90. Opole: Uniwersytet Opolski – Institut Filologii Polskiej.
Magner, T.F., Matejka, L. (1971). Word accent in modern Serbo-Croatian. The Pensylvania State University Press.
Mildner, V. (1994). Perceptual acquisition of the long-hort distinction in the falling accents of standard Croatian. Language and Spech, 37 (2), 163-170.
Moguš, M. (1971). Fonološki razvoj hrvatskog jezika. Zagreb: Matica hrvatska.
Nikolaeva, T.M. (2003). Restructuring of Stress Parameters as a Stimulus for Accentual System Evolution. 15th ICPhS Barcelona, 75—76.
Silić, J. (1997). (Hrvatski) jezik kao sustav i kao standard. Prvi hrvatski slavistički kongres, zbornik radova, Zagreb,HFD, 131-139.
Škarić I., Varošanec-Škarić, G. (2003). Stupanj tolerancije hrvatskih govornika na "pogrešne" naglaske. Zbornik Zagrebačke slavističke škole 2002. Zagreb: Filozofski fakultet, Zagrebačka slavistička škola – hrvatski seminar za strane slaviste, 291-301.
Škarić, I. (1991). Fonetika hrvatskoga književnog jezika. U Babić, Brozović, Pavešić, Škarić, Težak: Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika; nacrti za grmatiku. Zagreb: HAZU i Globus.
Škarić, I. (1994). Hrvatski jezik danas. Jezik, XLI, 4, 97-102.
Škarić, I. (1999). Sociofonetski pristup standardnom naglašavanju. Govor XVI, 2, 117-137.
Škarić, I. (2001). Razlikovna prozodija. Jezik 48, 1, 11-19.
Škarić, I. et al (1997). O naglašavanju posuđenica – još jednom, nakon Vukušića. Jezik 44.
Škarić, I. Naglasci iz suprotstavljenih pravila. Govor XIX, 2, 115-135.
Škarić, I. Škavić, Đ., Varošanec-Škarić, G. (1996). Kako se naglašavaju posuđenice. Jezik 43, 4, 129-138.
Škarić, I., Babić, Z., Škavić, Đ, Varošanec, G. (1987). Silazni naglasci na nepočetnim slogovima riječi. Govor IV, 2, 139-151.
Škavić, Đ, Varošanec-Škarić, G. (1999). Neke osobitosti hrvatskoga naglasnog sustava. Govor XVI, 1, 25-30.
Varošanec-Škarić, G., Škavić, Đ. (2001). Neutralizacija kratkouzlaznoga i kratkosilaznoga naglaska u suvremenom hrvatskom prihvaćenom izgovoru. Govor XVIII, 2, 87-104.
Vukušić, S. (1984). Nacrt hrvatske naglasne norme na osnovi zapadnog dijalekta. Pula: Istarska naklada.
Vukušić, S. (1992). Opreznije s novim naglasnim modelima. Jezik, 40, 1, 1-3.
Rječnici
Anić, V. (2003). Veliki rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber, 2003.
Anić, V., Goldstein, I. (2002). Rječnik stranih riječi (drugo izdanje). Zagreb: Novi Liber.
Barić et al. (1999). Hrvatski jezični savjetnik. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikosljovlje, Pergamena, Školske novine.
Hrvatski enciklopedijski rječnik (ur. Anić, V.). Zagreb: Novi Liber, 2002.
Rječnik hrvatskog jezika (ur. Šonje, J.). Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Školska knjiga, 2000.