Leksičko-ortografske nedoumice 
u srpskom jeziku 
(Lexikalisch-orthographische Zweifelsfälle im Serbischen)

Institut für Slawistik der Universität Graz, Merangasse 70

6. November (Dienstag) 2007

18.00-19.00

UR 1.054

1. Nakon raspada bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i građanskog rata koji se na njenim prostorima vodio u periodu od 1991. do 1995. godine, burna dešavanja odvijala su se (i odvijaju se) na lingvističkim poljima bivšeg srpskohrvatskog jezika.

Svjetskoj lingvističkoj javnosti veoma dobro su poznati rezultati cijepanja nekad zajedničkog, srpskohrvatskog jezika na više jezika, što je, kao i u ne tako davnoj prošlosti, uglavnom bilo politički motivisano.

U ovom radu, zbog ograničenog vremena i prostora, nećemo se osvrtati na pomenute činjenice, jer je o njima bilo mnogo govora u više desetina, pa i stotina radova.

Ovdje ćemo se ograničiti na najavljenu temu i dati neke osnovne podatke o leksičko-jezičkim nedoumicama u srpskom jeziku.

Dalje, ograničićemo se, kad je srpski jezik u pitanju, na područje Republike Srpske kao entiteta Bosne i Hercegovine, jer je to areal u kom su mahom u upotrebi pravopisi, pravopisni priručnici, te ostala ortografska literatura onih autora kojima nije u potpunosti poznato stanje na dijalekatskom terenu Republike Srpske, a to je (ili bi trebalo da bude) jedan od osnovnih kriterijuma u normiranju nekog jezika.

(Ako se iz pravopisne literature koja se upotrebljava na području srpskog jezika u Bosni i Hercegovini izuzme pravopis Milorada Dešića, koji ima školski karakter, te nekoliko priručnika Milorada Telebaka (odličnog normativiste, ali on se, nažalost, nije bavio i dijalektologijom srpskog jezika), može se zapaziti da su pravopisne normative na ovom prostoru odredili oni stručnjaci koji nisu "odavde" i nisu dovoljno upućeni u stanje u ovdašnjem živom jeziku.)

Zbog toga će autor ovog rada, kao rezultat skromnog iskustva u radu s pisanim medijima i u prikupljanju različite dijalekatske građe, ukratko ukazati na neke pojedinosti koje nerijetko dovode do kolebanja u pisanoj praksi.

2. Autori pravopisā srpskog jezika koji su pisani u devedesetim godinama prošlog vijeka i na početku novog milenijuma, uglavnom su održavali kontinuitet sa zajedničkim Pravopisom srpskohrvatskoga književnog jezika iz 1960. godine.

Sa stanovišta većine govornika srpskog jezika to je bilo sasvim normalno i logično jer je stanje u navedenom zajedničkom pravopisu uglavnom odgovaralo duhu srpske kulture uopšte, koja se nikad i nije puristički odnosila prema riječima stranog porijekla, za razliku od stanja u hrvatskoj lingvistici, gdje je jezičko čistunstvo primarna odlika.

Ipak, i srpski ortografi ponegdje su davali preporuke radi razlučivanja "srpskog" od "hrvatskog" ili, eventualno, "bošnjačkog" idioma.

Srpski jezik u Bosni i Hercegovini na taj način našao se na vjetrometini zbivanja, suočen sa normiranjem jezika koje, kako je već rečeno, ne odgovara u potpunosti jezičkom osjećaju ovdašneg stanovništva.

3. Pravopisne varijante u srpskom jeziku na području Republike Srpske i Bosne i Hercegovine koje kod govornika srpskog jezika prave nedoumice uglavnom su sinonimi, i to oni koji bi mogli biti "hrvatski", pa makar to i ne bili.

U govornim i pisanim medijima, pa i u naučnoj i stručnoj literaturi, veoma često prisutna su kolebanja u izboru "srpskih" riječi.

Kad su u pitanju internacionalizmi, tu već nema problema – u srpskom jeziku vrata su im širom otvorena i ne predstavljaju poteškoće.

Osim "kroatizama", kako se to smatra u literaturi, koji su u srpskom jeziku potpuno izgubili hrvatsko obilježje (npr.

javljaju se i oni, kako kaže Ivan Klajn, koji još zadržavaju neodređeni hrvatski prizvuk i po pravilu imaju i domaći sinonim:

Redovno će se susresti i naporedni oblici:

4. Ovakvih i sličnih sinonimskih tipova moguće je navoditi unedogled.

Međutim, to nećemo činiti na ovom mjestu budući da prethodno navedeno dovoljno najavljuje aktuelno stanje, koje u dobroj mjeri ukazuje na to da se korisnicima srpskog pravopisa javljaju dvije vrste leksičkih nedoumica:

Smatramo da u sljedećim izdanjima pravopisa i ostalih ortografskih priručnika srpskog jezika treba voditi računa o svim govornim prostorima srpskog jezika koji predstavljaju osnovicu književnog jezika, te na osnovu sagledavanja ukupnog jezičkog stanja donositi propise i preporuke.

Tako ćemo, sigurno je, dobiti veću "komociju" prilikom izbora pojedinih leksema u srpskom jeziku, a i govornicima koji su teritorijalno bliski hrvatskim i bošnjačkim govorima ili onima koji su živjeli na hrvatskim i bošnjačkim govornim teritorijama skinuti oznaku markiranosti.

Problem silaznog akcenta u srpskom jeziku 
        u Bosni i Hercegovini
(Das Problem des fallenden Akzents im Serbischen 
        in Bosnien und Herzegowina)

Institut für Slawistik der Universität Graz, Merangasse 70

7. November (Mittwoch) 2007

18.00-19.00

UR 1.066

U savremenom srpskom jeziku osnovna pravila za distribuciju akcenata glase:

Jednosložne riječi imaju samo silazne akcente:

Silazni akcenti mogu stajati samo na prvom slogu višesložnih riječi:

Uzlazni akcenti mogu se javiti na svakom slogu višesložnih riječi, sem na ultimi:

Posljednji slog nikada nije akcentovan.

Postakcenatske dužine, kao što sama riječ kaže, mogu se javiti isključivo iza akcentovanih slogova:

Ovakvo stanje rezultat je istorijskog razvitka srpskog jezika, a formiralo se u periodu poslije 14. vijeka, kada je završen niz jezičkih promjena u srpskom jeziku (promjena l > o, gubljenje poluglasnika u slabom položaju, vokalizacija poluglasnika u jakom položaju i sl.).

Osnovni problem srpske ortoepske norme jeste sve češće javljanje silaznih akcenata mimo prvog sloga višesložnih riječi, pa i na posljednjem slogu.

Osim složenica tipa:

redovna su kršenja norme, bez obzira na to koji govornik je u pitanju, i u sljedećim slučajevima:

U Gmn.:

umjesto

U višesložnim imenicama stranog porijekla na

te u galicizmima:

umjesto

umjesto

umjesto

umjesto pravilnih

Ovakvih i sličnih primjera svakim danom sve je više u srpskom jeziku, prvenstveno zbog prodiranja tuđica, te je i akcenatska norma dovedena u nezavidnu poziciju.

Ovo otvoreno pitanje, kako se naziva u srpskom jeziku, veoma je aktuelno i norma mora zauzeti stav:
Da li nastaviti jezički kontinuitet i i dalje smatrati ove oblike nestandardnim ili ih prihvatiti kao standardne?

Bez obzira na ishod rješenja (ako ga je uopšte moguće naći), jedno je sigurno: u razgovornom jeziku sve će više biti silaznih akcenata mimo prvog sloga višesložnih riječi.