Odsjek za kroatistiku

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

VREMENSKI PRIJEDLOZI

I.

Među tzv. dimenzionalnim prijedlozima (Balaban 1983: 24) razlikuju se prostorni i vremenski. Prethodno sam izdvojio i analizirao dvadeset različitih značenja prostornih prijedloga (usp. Pranjković 1992 i prethodno poglavlje). U ovom prilogu pokušat će se nešto slično i s vremenskim prijedlozima, koji su se bez sumnje, kao i nedimenzionalni, razvili iz prostornih. Prije toga međutim potrebno je nešto reći i o vremenskim značenjima besprijedložnih padežnih oblika.

            Genitiv bez prijedloga ima vrlo često vremensko značenje. Takav se genitiv i naziva vremenskim (npr. cijeloga dana, jednog jutra, iste noći, svakog petka, mjeseca rujna, prošle godine i sl.). On pretpostavlja imenicu sa značenjem određenog vremenskog odsječka kojim se kazuje "vrijeme u koje što biva" (Maretić 1963: 572). Budući da sam naziv vremenskoga odsječka ne označuje vrijeme, takav genitiv obvezatno ima uza se atribut (posve je neobavijesno kazati da se što dogodilo *dana, *tjedna ili *godine). Samostalna imenica u genitivu moguća je samo onda kad se oznaka vremenskog odsječka na neki način podrazumijeva, pa je zališna, npr. U Zagrebu, svibnja 1994. (podrazumijeva se mjeseca i godine). Posve se rijetko događa da se vrijeme označuje imenicom u genitivu koja sama po sebi ne znači vremenski odsječak, npr. Cijeloga izleta nije progovorio ni riječi (i tu se zapravo podrazumijeva: za vrijeme cijeloga izleta ili sl.).

            Besprijedložnim dativom uopće se ne označuje vrijeme, a kao što će se vidjeti, rijetko to biva i prijedložnim. To je zato što je tipično dativno značenje (negranična) ciljna usmjerenost, namjena, davanje i sl. Pojednostavljeno rečeno, on pretpostavlja situaciju u kojoj se pita kumu je ili čemu usmjerena neka aktivnost (npr. kretanje), a to nema nikakve izravne veze sa situacijom u kojoj bi se pitalo kada, kako dugo, dokle, za koje vrijeme, za koliko vremena i sl.

            Što se tiče akuzativa, on se s obzirom na vrijeme ponaša vrlo slično genitivu, pa se analogno vremenskom genitivu govori i o vremenskom akuzativu (ili o akuzativu vremena). Vremenski akuzativ kao i vremenski genitiv označuje "vrijeme  u koje što biva", pa su jedan drugim često zamjenjivi, npr. cijelog dana / cijeli dan, jednoga jutra / jedno jutro, iste noći / istu noć, svake subote / svaku subotu, prošle godine / prošlu godinu itd., ali samo onda kad je riječ o spojevima atributivnog tipa. Kada je riječ o spojevima riječi (sintagmama) apozitivnog tipa, zamjena genitiva akuzativom nije moguća, npr. dogodilo se to mjeseca svibnja / godine devetstote prema *dogodilo se to mjesec svibanj / godinu devetstotu. To znači da je vremenski genitiv češći i običniji od vremenskoga akuzativa. Ima međutim i akuzativnih oblika sa značenjem vremena koji nisu zamjenjivi genitivnima. Tako je uvijek kad se akuzativom označuje mjera vremena, kad je on odgovor na pitanje kako dugo, koliko (vremena), npr. Zakasnio je dva dana, Muči se tolike godine, Cijelo su ljeto proveli na moru, Neko su vrijeme šutjeli (nije moguće: *Zakasnio je dvaju dana, *Muči se tolikih godin, *Cijelog su ljeta proveli na moru, *Nekog su vremena šutjeli). Očita je razlika i u tome što akuzativi vremenske mjere nemaju nužno atributa, npr. Ljeto su proveli na moru. Razlika je napokon i u tome što ni vremenski genitiv ni "pravi" vremenski akuzativ ne dolaze u funkciji objekta, a akuzativ vremenske mjere može doći, kao u primjeru Cijelo su ljeto proveli na moru. U tom je slučaju zamjena vremenskim genitivom isključena. Dolazi doduše u obzir slavenski genitiv, npr. Nisu proveli na moru cijeloga ljeta, ali je on rijedak (u realizaciji) bez sumnje i zbog "preklapanja" vremenskog i slavenskog genitiva.

            Akuzativ vremenskog značenja dolazi, za razliku od genitiva, i u pozdravima, npr. Laku noć, Dobar dan, Dobro jutro, Dobro veče[1]. Ovakava je poraba svakako rezultat redukcije, tj. ispuštanja zališnih i/ili posve nepotrebnih elemenata, usp. Želim vam laku noć i sl.

            Samostalnim se lokativom u suvremenom hrvatskom jeziku ne izražavaju nikakva značenja, pa ni vremenska, ali da je nekadašnja njegova samostalna poraba, između ostalog, bila vezana (i) za vremenska značenja, pokazuju popriloženi ostaci starog (samostalnog) lokativa tipa zimi, ljeti ili lani.

            Vrlo je čest i vremenski instrumental, ali dolazi u posve drukčijim značenjima nego genitiv i akuzativ. Kad imenica u instrumentalu znači dan u tjednu, dolazi u jednini i povezuje se s učestalim glagolima (ili primarno neučestale iterativizira), npr. Nedjeljom se odmaramo, Prima samo utorkom. Ostale imenice s vremenskim značenjem rijetko dolaze u instrumentalu (npr. Krenuli su zorom[2]), ali često dolaze imenice s "faznim" značenjem, npr. Javit će nam početkom svibnja, Doći će sredinom tjedn, Saznat ćemo tek krajem godine. I u jednom i u drugom slučaju takav instrumental ima značenje koje bi se moglo označiti kao temporalno-

-socijativno (događaj se odvija istodobno, zajedno s vremenom označenim instrumentalom), usp. Krenuli su sa zorom / s prvim pijetlovima i sl.

            Tipično je za instrumental i značenje dugoga trajanja. Nasuprot "iterativnim", koji dolaze u jednini, takvi instrumentali dolaze načelno u množini, npr. Èekaju satima / danima / noćima / tjednima / mjesecima / godinama / stoljećima.

            Svojevrsno udruživanje tih dvaju značenja (socijativnog i značenja dugog trajanja) susreće se u primjeru Svakim danom postaje sve gore. Tu je atribut obvezatan, i to baš atribut svaki (ne ide: *nekim danom, *novim danom, *drugim danom, *cijelim danom ili sl.), a gotovo da to vrijedi i za dan jer je rijetko, bar u realizaciji: svakim satom, a pogotovo *svakim petkom / tjednom / mjesecom // *svakom noći / godinom.

 II.

 U vremenskim značenjima, bilo da je riječ o samostalnim padežnim oblicima ili o prijedložnim izrazima, riječ je o odnosu između kakva događaja u najširem smislu (D) i vremenskog lokalizatora (VL), elemenata s vremenskim značenjem (padežnog oblika ili prijedložnog izraza) uz pomoć kojega se precizira vrijeme događanja, slično kao što se kod prostornih značenja mogu izdvojiti objekt lokalizacije i lokalizator (usp. prethodno poglavlje). Promotrimo li prijedložne izraze s vremenskim značenjem, mogli bismo izdvojiti ova značenja[3] kao tipična u hrvatskom jeziku:

            1. istovremenost: vrijeme događanja podudarno je s vremenom koje označuje VL. To se značenje najbolje eksplicira prijedložnim izrazom za vrijeme + G ili u vrijeme + G (Posjetili smo ih za vrijeme blagdana, Došli su u vrijeme žetve). Razlika je među njima u tome što u prvom slučaju vrijeme može biti izostavljeno kao zališno (Posjetili su ih za praznika), a u drugom ne može (*Došli su u žetve). Iz prijedložnog izraza za vrijeme bez sumnje se tazvilo i vremensko značenje prijedloga za s genitivom, npr. za rata, za života, za ljetnih vrućina, za Napoleona i sl. Takvi se prijedložni izrazi u suvremenom hrvatskom jeziku doimlju kao knjiški, ponešto zastarjeli i/ili kao obilježje "biranijeg" stila.

            2. prijevremenost: vrijeme događaja prethodi vremenu označenom VL. Takvo značenje vremena izriče se prijedlozima prije + G (prije Božića), pred + A / L (pred blagdane // Nalazimo se / pred blagdanima), uoči + G (uoči Nove godine). Posve drukčije značenje prijevremenosti izriče se prijedložnim izrazima prije mjesec dana, pred godinu dana i sl., u kojima se prije slaže s akuzativom. U njima je riječ o mjeri vremena koja se odnosi na prošlost (s obzirom na vrijeme govorenja), tj. o događaju koji se odvijao onoliko vremena prije vremena govorenja koliko se izriče VL.

            3. poslijevremenost (susljednost): vrijeme događaja smješta se iza vremena označenog VL. Takvo se značenje izriče prijedlozima poslije + G (poslije Božića), nakon + G (nakon večere), iza + G (iza Nove godine), po + L (po isteku roka). Analogno prijevremenosti prijedlozima poslije, nakon i iza + A izriče se i mjera vremena (poslije godinu dana, nakon dva tjedna, iza mjesec dana). Takvim prijedložnim izrazima označuje se događaj koji se odvija poslije vremena izraženog vremenskim lokalizatorom, i to onoliko (vremena poslije) koliko označuje taj lokalizator. Vrlo slična značenja izražavaju se i prijedlozima kroz + A i za + A (/javit će se/ kroz mjesec dana, /Doći će/ za tjedan dana).

            4. protemporalnost: to je vrsta istovremenosti u kojoj je istaknut sem protežnosti; događaj se odvija paralelno s vremenskim tijekom označenim VL. To se značenje izriče prijedlozima kroz + A (kroz cijelu godinu), preko + G (preko cijele godine)[4] te prijedložnim instrumentalom tijekom / tokom (tijekom mjeseca rujna) ili lokativom s prijedlogom u (u toku).

            5. abtemporalnost ili ablativna temporalnost: ta vrsta vremenskog značenja pretpostavlja vremensku lokalizaciju od koje počinje ili potječe kakav događaj. Izriče se prijedlozima od (/Nije se javio/ od Božića) i iz (/Ta mu je navika ostala/ iz djetinjstva, /Toga se sjećam/ iz ranih sedamdesetih). Abtemporalnost koja se izražava prijedlogom od redovito se kombinira s vremenskom ograničenošću koja se izražava prijedlogom do, pa su vrlo frekventne abtemporalno-granične konstrukcije tipa od proljeća do jeseni, koje imaju protemporalno značenje. Slično značenje bez sumnje su imale i konstrukcije s prijedlozima iz...u (npr. Idemo iz jeseni u zimu i sl.). Danas se u takvim konstrukcijama ponavlja vremenski lokalizator, pa one više nemaju abtemporalno-granično značenje, nego su frazeologizirane, npr. iz godine u godinu, iz dana u dan (znači 'stalno, bez prekida').

            6. intertemporalnost: vrijeme događanja smješta se u interval omeđen dvama vremenskim lokalizatorima (između petka i subote). Vremensko značenje može imati samo linearni interesiv (između). Skupni interesiv može doduše doći i uz imenicu s vremenskim značenjem, ali prijedložni izraz gubi vremensko značenje, npr. Velike su razlike među danima, a kamoli među godinama.

            7. intratemporalnost: događaj se odvija unutar vremenskog roka određenog vremenskim lokalizatorom. To značenje izražava se prijedlozima u + A (/obaviti što/ u tri dana), za + A (/Pripremio je ispit/ za tjedan dana) te složenim prijedlogom u roku od (/Završit će posao/ u roku od mjesec dana).

            8. cirkumtemporalnost: događaj se odvija približno u vrijeme (nešto prije ili nešto poslije) koje je označeno vremenskim lokalizatorom. Izražava se prijedlogom oko + G/A (oko Božića, oko podne / podneva, oko pet sati). Slično se značenje izražava i prijedlogom o + L (o Božiću, o Svetom Franji, o ručku i sl.). Posebnim tipom cirkumtemporalnosti može se smatrati "prigodna temporalnost" koja se izriče lokativnim o (/kupi mi poklon/ o Božiću), prijedlogom pri (pri susretu, pri dolasku i sl.) i poprijedloženim instrumentalima prilikom i prigodom (prilikom susreta, prigodom imendana).

            9. poredbena (ekvativna) temporalnost: to je značenje uvijek vezano za mjeru vremena. Riječ je o tome da neki proces traje više ili manje od vremenske mjere označene vremenskim lokalizatorom ili da je neki predmet (biće) stariji od količine vremena označene lokalizatorom, npr. To će trajati preko / iznad / više od dva mjeseca, On ima preko / iznad / više od pedeset godina, Na putu će biti ispod / manje od tjedan dana, Ona ima ispod / manje od godine dana.

            10. "prostorna temporalnost": to je vrsta vremenskoga značenja u kojem je prisutna i nijansa prostornosti.Više je tipova takva značenja. Prvi se izražava prijedlogom na + A koji stoji samo uz imenice sa značenjem dana u koji se nešto slavi i/ili obilježava[5] (na Božić, na Svetu Luciju, na imendan, na Dan državnosti, na obljetnicu smrti i sl.). Prostorna nijansa tu ima funkciju da precizno fiksira događaj uz vremenski lokalizator. Zato se u takvim prijedložnim izrazima često javlja zamjenički pridjev sam (npr. na sam Božić, na sam Dan državnosti i sl.). (Za fiksiranje sata ili dana u tjednu ne služi prijedlog na, nego u /u dva sata, u subotu/.)  Drugi tip "prostorne temporalnosti" izriče se lokativnim prijedlozima na, u i po. Prijedlogom na vrijeme se izriče samo posredno. Zato on uopće ne dolazi uz imenice koje označuju vremenske odječke (usp. *na Božiću, *na petku, *na mjesecu lipnju i sl.), nego uz imenice koje označuju kakva stanja ili procese (na svršetku razgovora, na povratku, na šetnji, na svadbi, na vjetru i sl.). Nasuprot tome, prijedlog u dolazi uz neke imenice koje označuju vremenske odječke (npr. u tom trenutku, u kolovozu, u ovom tjednu)[6]. Prostorna nijansa značenja najviše dolazi do izražaja, a ponekad čak i prevladava nad vremenskom, u lokativnim izrazima s prijedlogom po, npr. po danu, po noći, a pogotovo u onima u kojima imenice nemaju značenje vremenskog odsječka, npr. po mjesečini, po kiši, po vjetru, po magli itd. I napokon, specifičan vid neutralizacije vremenskog i prostornog značenja susreće se u frazeologiziranim konstrukcijama u kojima nalazimo prijedlog za + I, npr. dan za danom, godina za godinom, ali i jedan za drugim (oni slijede jedan poslije / iza drugog i u vremenu i u prostoru).

            11. direktivna temporalnost: taj se tip značenja dijeli na opću direktivnost i direktivno-graničnu temporalnost.

            a) opća direktivnost: događaj se odvija tako da se približava, usmjeruje vremenskom odsječku označenom VL (npr. /Zaspao je tek/ k jutru, Prema kraju godine /postajalo je sve hladnije/);

            b) direktivno-granična temporalnost: događaj se odvija do granice koju čini početak vremenskog odječka označenog vremenskim lokalizatorom. Izražava se prijedlogom do + G (do večeri, do mraka, do zore, do ove godine, do ženidbe, do smrti i sl.). Prijedlog do može dolaziti i ispred prijedložnih izraza vremenskoga značenja, npr. do u noć, do pred zoru, do prije dvije godine i sl.

            12. centrumtemporalnost: događaj se odvija u središnjem dijelu vremenskoga odsječka označenog VL. Prijedlozi su sred, posred, usred + G (usred noći / bijela dana / tjedna / ljeta i sl.) te poprijedloženi instrumental sredinom + G (sredinom mjeseca / zime / stoljeća i sl.).

            13. ekstremalna temporalnost: događaj se odvija na početku ili na kraju vremenskoga odsječka označenog vremenskim lokalizatorom. U funkciji prijedloga dolaze poprijedloženi oblici imenica početak, kraj, svršetak, konac i  sl., npr. početkom, na početku, krajem, na kraju, na svršetku, koncem, pod konac i sl. + G (početkom siječnja, na početku priredbe, krajem godine, na kraju stoljeća, na svršetku gradnje, koncem putovanja, pod konac života itd.).

            Osobito je zanimljiva poraba prijedloga pod + A koji se vezuje uz završene dijelove vremenskih odsječaka (pod konac, potkraj, ali ne i *pod  početak, *pod sredinu) ili uopće za imenice koje označuju završne etape vremenskih ciklusa, npr. pod noć (ali ne *pod dan ili *pod zoru), pod jesen (ali ne *pod proljeće), pod starost, pod stare dane (ali ne *pod mladost, *pod mlade dane) itd. Suprotno značenje od prijedloga pod ima prijedlog s(a) + G. On se naime obično vezuje za oznake početnih dijelova vremenskih odsječaka, npr. s početka svibnja, s proljeća (ali ne *sa zime) itd. (Nijansa tog značenja prisutna je i u frazeologiziranoj konstrukciji s vremena na vrijeme koja ima priložno značenje: 'katkad, ponekad'.)

            14. socijativna temporalnost: događaj se odvija zajedno ("u društvu") s vremenskim odsječkom označenim vremenskim lokalizatorom. Takva vrsta vremenskog značenja označuje se prijedlogom s(a) + I (već je rečeno da može biti označena i besprijedložnim instrumentalom), npr. s vremenom, s početkom zime, s godinama, sa starošću itd.

            15. altertemporalnost: događaj pretpostavlja dva lokalizatora; ne povezuje se s jednim ("predviđenim"), nego s drugim ("rezervnim"). Izražava se prijedlozima mjesto, umjesto, namjesto + G, ali i sa svim drugim padežima i prijedložnim izrazima, jer su altertemporalni, kao i alterlokativni prijedlozi izrazito "polivantni" (usp. prethodno poglavlje odnosno Pranjković 1993: 25), npr. Umjesto dana dočekala ga je noć, Umjesto u subotu došao je u nedjelju, Umjesto prije Božića posjetio ih je prije Uskrsa itd.

            16. "uzročna temporalnost": ta vrsta vremenskoga značenja povezana je s uzrokom. Najbliži je vremenskom značenju koje se izražava prepozicionalno tzv. uzrok povoda (podvrsta uzroka razloga) koji se označuje poprijedloženim instrumentalom povodom + G ili u-lokativom u povodu + G (npr. Otvorena je izložba povodom / u povodu Dana državnosti, Povodom / u povodu božićnih blagdana putovat ćemo na more i sl. Dan državnosti istodobno je i uzrok (povod) održavanju izložbe, ali i vrijeme njezina održavanja.

 LITERATURA

Balaban, F. P. Funkcional'naja značimost predloga, Kišinev, 1983.

Maretić, T. Gramatika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, Matica hrvatska, Zagreb, 31963.

Pranjković, I. Hrvatska skladnja. Rasprave iz sintakse hrvatskoga standardnog jezika, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993.

Pranjković, I. Prostorna značenja prijedloga u hrvatskome standardnom jeziku, Suvremena  lingvistika, 18/33, Zagreb, 1992, str. 21-26.