dr

Jedna od gramatičkih kategorija o čijoj se naravi u kroatističkoj literaturi ponajmanje govori svakako je kategorija neodređenosti/određenosti. Prvi je razlog tomu bez sumnje u činjenici da se i inače malo govori o naravi pojedinih gramatičkih kategorija (posebice u udžbenicima i priručnicima), uključujući tu i one temeljne (kategorije) kao što su rod, broj, padež, lice, vrijeme, način i sl. Drugi je razlog svakako u tome što se kategorija neodređenosti/određenosti u hrvatskome jeziku morfologizirala preko pridjevske sklonidbe, tj. preko opreke između određenih i neodređenih pridjeva. Iz toga bez sumnje najvećim dijelom proizlazi zabluda prema kojoj je riječ o nekakvoj pridjevskoj kategoriji, pa se ona u vezi s imenicama uglavnom uopće i ne spominje, nego se spominje u vezi s pridjevima, točnije u vezi s podjelom pridjeva na određene i neodređene. Ta je zabluda vrlo duboko ukorijenjena, čak i među jezikoslovcima, a vrlo je opasna jer priječi ne samo spoznavanje naravi te kategorije nego i proučavanje drugih načina njezna izražavanja o kojima u kroatistici, bar koliko je meni poznato, nije napisano gotovo ništa[1]. Vrlo je naime bitno imati na umu da se neodređenost/određenost ne odnose na pridjeve. Nije riječ o osobitosti svojstva (koje se izražava pridjevom), nego o osobitosti predmeta (koji označuje imenica). Predmet je naime (iz konteksta ili situacije) poznat ili nepoznat, tj. određen ili neodređen[2]. Da je to tako, najbolje se vidi iz primjera u kojima uopće ne dolazi pridjev, a neodređenost/određenost imenice biva označena na drugi način, npr. riječju koja dolazi u funkciji člana, npr. Jednoga dana[3] pozove car svoje sinove... ili Sreo sam jučer jednu ženu ... (tu broj jedan funkcionira kao pravi neodređeni član).

Mislim da je razgovor o kategoriji neodređenosti/određenosti tim važniji što se formalne razlike između gramatikaliziranih načina izražavanja te kategorije sve više gube ili, bolje reći, često se čuvaju samo u nominativu muškoga roda. Tako se npr. još uvijek čuva formalna razlika između spojeva riječi tipa crn oblak i crni oblak, dobar momak i dobri momak, između pravilan postupak i pravilni postupak, ali se u ostalim oblicima ta formalna razlika sve više gubi. Naime sklonidba neodređenih pridjeva (npr. gen. crna oblaka, dat. crnu oblaku itd.) sve je manje u porabi, pa se sklonidba neodređenih pridjeva formalno izjednačuje sa sklonidbom određenih: gen. crnog(a) oblaka, dat. crnom(u/e) oblaku itd. Oblika neodređenih pridjeva u govornom jeziku praktično više i nema, a nisu prečesti ni u pisanoj komunikaciji, pogotovo u nelektoriranim tekstovima.

Štoviše, neodređena se sklonidba gubi sve više čak i u onih pridjeva (npr. posvojnih na -ov, -ev, -in i sl.) koji uopće nemaju određenih oblika (ni u nominativu jednine muškoga roda)[4], usp. bratov kaput, ali gen. bratovog(a) kaputa, dat. bratovom(u/e) kuputu itd. Istina, ta se razlika još čuva na prozodijskoj razini (usp. neodređene oblike: crn oblak, dobar momak; gen. crnog(a) oblaka, dobrog(a) momka; dat. crnom(u/e) oblaku, dobrom(u/e) momku itd. prema određenima: crni oblak, dobri momak; gen. crnog(a) oblaka, dobrog(a) momka; dat. crnom(u/e) oblaku, dobrom/u/e) momku itd.), ali se i tu u suvremenom hrvatskom jeziku, posebice u urbanim govorima, događaju brojne promjene koje su, između ostaloga, usmjerene na gubljenje opreke po naglasnoj kvaliteti i na gubljenje dužina. Osim toga, ta razlika ne dolazi do izražaja u pismu (jer se u pismu naglasci bilježe samo iznimno).

Međutim, rečeno nikako ne znači da u hrvatskome standardnom jeziku dolazi do nekih bitnih promjena u samoj kategoriji neodređenosti/određenosti. Ona sama ostaje posve neizmijenjena, a samo se donekle mijenjaju načini njezina izražavanja. Riječ je o tome da primarni (gramatikalizirani) način izražavanja te kategorije preko neodređenih i određenih oblika pridjeva sve više ustupa mjesto drugim, sekundarnim načinima izražavanja određenenosti ili neoređenosti onoga što se označuje imenicom (tj. predmeta u širem smislu). Takvih, sekundarnih načina izražavanja kategorije neodređenosti/određenosti u imenica ima više. Zadatak je ovoga priloga da upozori bar na neke od njih.

Kategorija neodređenosti/određenosti može imati izravnih relacija s kategorijom padeža, pa se može i izražavati pojedinim padežnim oblicima. Riječ je načelno o konkurentnim padežnim oblicima koji se mogu diferencirati i tako da jedan od njih signalizira neodređenost, a drugi određenost. Tu prije svega idu konstrukcije s prijelaznim glagolima u jezgri uz koje se (s određenom razlikom i u značenju) može birati između akuzativa i genitiva, npr. dodati kruh/ dodati kruha. Genitiv u takvim slučajevima signalizira neodređenost, a akuzativ određenost. Treba međutim naglasiti da je takvo izražavanje opozicije po (ne)određenosti ograničeno na tvarne imenice (npr. kupiti kruha, soli, cementa prema kupiti kruh, sol, cement i sl.) te na množinske oblike onih imenica koje označuju u prvom redu male predmete (npr. kupiti knjiga, čavala, kolača[5] i sl. prema kupiti knjige, čavle, kolače). Osim toga, takvo je izražavanje razmatrane opozicije ograničeno i s obzirom na glagole. U konstrukcijama toga tipa mogu se naime naći samo glagoli (i to prije svega svršeni) tipa uzeti, dati, kupiti, pozajmiti, pojesti i njihove izvedenice. Zato se kruha ili čavala može kupiti ili pozajmiti, a ne može se npr. (kruha ili čavala) opaziti niti pregledati. Diferencijacija po neodređenosti/određenosti vezana za kategoriju padeža aktualizira se dakle onda kad je riječ o većoj količini (malih) predmeta ili onda kad je riječ o dijelnosti (tvarnih) imenica. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o količini pa se takav način izražavanja neodređenosti katkada u literaturi naziva kvantitativnom neodređenošću (Gladrow 1972: 650).

Funkciju sličnu dijelnom genitivu može imati i slavenski genitiv. Naime, u niječnim konstrukcijama s prijelaznim glagolima genitiv često signalizira neodređenost, a akuzativ određenost. Uvjet je da imenica označuje predmet u užem smislu (tj. i leksički, a ne samo gramatički) te da se u konstrukcijama javljaju glagoli tipa vidjeti, voljeti, čitati, pisati i sl. Tako npr. rečenica Ne vidi stola/ stolova upućuje na neodređenost, a konstrukcija Ne vidi stol/ stolove upućuje na određenost. Slično je i s rečenicama tipa Ne voli mačke/ mačaka ili Ne čita pisma/ pisama prema Ne voli mačku/ mačke ili Ne čita pismo/ pisma.

Izražavanje neodređenosti/određenosti uz pomoć konkurentnih padežnih oblika može se i kombinirati, pa u tom izražavanju mogu sudjelovati primjerice red riječi ili rečenični naglasak. Tako će se npr. u spomenutim konstrukcijama slavenskoga genitiva neodređenost moći dodatno izražavati ili pojačavati stavljanjem takva genitiva na kraj rečenice, npr. Nije ni primjećivao prolaznika, a određenost stavljanjem akuzativa na početak rečenice, npr. Prolaznike nije ni primjećivao (opširnije o tome usp. malo niže).

Iz rečenoga se lako može zapaziti da u izražavanju neodređenosti/određenosti može sudjelovati i kategorija broja. Kao što vidimo u primjerima tipa kupiti knjiga, množina signalizira neodređenost, a jednina često, osobito u akuzativu (npr. kupiti knjigu, dodati kruh), određenost.

Osim toga, neodređenost može sugerirati množina onih imenice koje inače ne označuju više predmeta, pa i nemaju "normalne" množine, kao što su vlastite imenice, npr. U nas se ipak ne živi tako dobro kao u Amerikama (na njemački bi se kao u Amerikama prevelo wie in einem Amerika) ili Nakupilo se tih državnih pečatara i bečkih pečenjara, tih lažnih kanadskih izumitelja i svakakavih tipova s raznih strana, kojekakvih Milasa i Mudrinića, Krpina i Krpinića [...] (Feral Tribune, br. 686, 9, studeni 1998, str. 45).

Isto tako za izražavanje opreke neodređenost/određenost katkada se može koristiti i razlika između tzv. distributivne jednine i množine (usp. o tome Jonke 1965: 373-376. i Pranjković 1998: 83-84). Naime, u nekim slučajevima za označavanje distributivnosti dolazi u obzir i jednina i množina, npr. žene u bikiniju i žene i bikinijima[6], pa onda jednina sugerira neku vrstu određenosti, a množina neodređenosti.

Još jasnije se neodređenost izražava množinom u primjerima tipa Vojnici su mu ukrali kapu, u kojima je jasno da je u pitanju zapravo jednina (vojnici bi se na njemački prevelo kao ein Soldat), a da je množina obilježje neodređenosti. Nasuprot tome, određenost se izražava jedninom nerijetko i onda kad bi po smislu bolje odgovarala množina, ali se jedninom sugerira značenje 'tipičan predstavnik' ili sl. uz svojevrsnu emfatičnost. Tako imamo npr. Što Nijemac napravi, tomu nema para, a ne bi išlo npr. * Europskim narodima pripadaju Nijemac, Francuz i Talijan, nego samo Europskim narodima pripadaju Nijemci, Francuzi i Talijani (Revzin 1969: 108).

Svojevrsno razgraničenje neodređenosti i određenosti uz pomoć kategorije broja, slično prethodnome, može biti iskorišteno i u terminologiji. Tako se primjerice u zoologiji jedninom može označavati vrsta (tip) životinje, npr. golub gušan, a množinom cijela porodica, npr. golubovi. Vrsta je naime uža pa je i određenija, a porodica šira pa je manje određena.

I napokon, treba spomenuti i to da se u starijim hrvatskim tekstovima, primjerice još i u 18. stoljeću, vrlo često po uzoru na latinski jezik upotrebljavala množina srednjega roda zamjenica i pridjeva za označavanje neodređenosti odnosno za obavješćivanje o tome kako je riječ o više stvari ili o svim stvarima iste vrste. Tako još u Kanižlićevoj Svetoj Rožaliji nalazimo primjere tipa Sva ova neka budu na veću slavu Božju i poštene svete Rožalije, a isto tako i u Relkovićevu Satiru, npr. Ovako indi motreći svakolika komu ne bi na pamet pala njegova ista otačbina (Hudeček 1997: 583). Sličnu situaciju imamo i ljetopisima bosanskih franjevaca iz 18. stoljeća, posebice kod fra Nikole Lašvanina (npr. na trinajest juna biše// kad se ova sva zgodiše, Lašvanin 1981: 226) i fra Bone Benića (npr. zgodi se ondi i kaza svaka paši, Benić 1979: 151).

U izravnoj relaciji prema kategoriji neodređenosti/određenosti može biti i kategorija glagolskoga vida (aspekta). Tako svršeni (perfektivni) glagoli često signaliziraju neodređenost, npr. Danas sam dobio poklon ili Ivan je donio knjigu, a nesvršeni (imperfektivni) određenost, npr. Poklon nisam nikome pokazivao ili Ivan je i prije donosio knjigu. To je vezano za činjenicu da se uz svršene oblike često vežu oznake za novospomenute predmete, a uz nesvršene oblike oznake za već poznate i/ili spomenute predmete (npr. poznate iz konteksta). Određenost se osobito naglašava ako nesvršeni glagol označuje iterativnu radnju jer se u ponovljenoj radnji nužno pretpostavlja predmet (objekt) koji je poznat (ponavlja se radnja, pa onda i predmet radnje, a ponavljati se može samo nešto što je poznato i/ili određeno).

Još se češće i gramatički obveznije opreka neoređenost/određenost izražava na aktualnosintaktičkome planu, i to redom riječi i rečeničnim naglaskom. S obzirom na to jedna jednostavna rečenica (koju čine subjekt i predikat) predstavlja model koji uključuje najmanje četiri aktualne inačice, na primjer:

U primjerima (1) i (2) imenica je tema, a glagolski oblik rema, što znači da se u obama primjerima signalizira određenost imenice prijatelj (tema proizlazi iz konteksta, pa je zato njime određena). Među tim dvama primjerima nema gramatičke razlike (ni s obzirom na neodređenost/određenost ni inače), ali se oni razlikuju stilski. S obzirom na red riječi i rečenični naglasak prvi je primjer stilski neobilježena, neutralna inačica, a drugi je stilski obilježena, ekspresivna inačica (Gladrow 1972: 648). U primjerima (3) i (4) imamo donekle obrnutu situaciju. U njima naime imenica ima obilježje neodređenosti i predstavlja jezgru reme. Tu međutim i glagolski oblik pripada remi, pa je s aktualnoga stajališta u tim primjerima riječ o neraščlanjenomom, tzv. općeobavijesnom iskazu. I te se inačice međusobno razlikuju stilski. Neobilježena je, stilski neutralna inačica (4), a obilježena, ekspresivna inačica (3).

Iz svega se toga dade zaključiti da imenica u aktualno raščlanjenoj jednostavnoj rečenici može izražavati određenost ako se u stilski neobilježenu redu riječi nađe na početku rečenice, a u stilski obilježenu redu riječi na kraju rečenice. S druge strane, imenica u aktualno neraščlanjenoj rečenici (u tzv. općeobavijesnom iskazu) može izražavati neodređenost ako u neobilježenom redu riječi dolazi na kraj, a u ekspresivnom redu riječi na početak rečenice.

I tu međutim vrijede određena ograničenja. Spomenuta regularnost naime pretpostavlja da imenica označuje kakav konkretan predmet, pa zato ne vrijedi za apstraktne i vlastite imenice. Kod takvih se imenica opreka neodređenost/određenost neutralizira, npr. Ivan dolazi ili Mržnja ubija.

Neodređenost/određenost može se izraziti i na razini složene rečenice. Tako primjerice odnosne restriktivne rečenice, npr. Objasni to studentu koji je upravo ušao ili Zašli smo u ulicu koja je bila posve mračna, uključuju određenost, a nerestriktivne često neodređenost, npr. Roman, koji se inače danas ne čita tako puno kao nekada, ima vrlo složeno ustrojstvo ili U međuvremenu nam se pridružila i jedna prijateljica, koja se jučer vratila iz Rijeke (opširnije o tome usp. u Müller 1973: 480-497).

Osim na morfosintaktičkoj i/ili sintaktičkoj razini u službi izražavanja neodređenosti/određenosti u imenica dolaze i neka leksička sredstva. To posebno vrijedi za neodređene i pokazne zamjenice, pri čemu neodređene zamjenice izražavaju neodređenost, a pokazne određenost. Među neodređene zamjenice u širem smislu treba svrstati i broj jedan, jedna, jedno, koji u hrvatskom jeziku vrlo često dolazi u funkciji (pravoga) neodređenog člana, npr. Jučer sam sreo jednu ženu, Jednoga dana pozove car svoje sinove pa im reče[7] [...]. Osim toga, neodređenost se može izražavati i neodređenim zamjenicama kao što su neki, poneki, nekakav, kojekakav i sl., npr. Tamo je upoznala nekakva probisvijeta s kojim se uskoro i vjenčala i sl. U funkciji određenoga člana najčešće dolazi pokazna zamjenica taj, ta, to, ali i zamjenice ovaj, onaj, takav, ovakav i sl. Opreka između broja jedan i neodređenih zamjenica s jedne strane i pokaznih zamjenica tipa taj u službi određenoga člana posebno je vidljiva u kontekstima u kojima dolaze zajedno, npr. Poslije polusatne ugodne šetnje došli su do jednog trga i na tom se trgu zadržali do kasnih večernjih sati. Osim toga, određenost se može izraziti i posvojnim zamjenicama (Kunzmann-Müller1994: 92), npr. Svoju sam knjigu zaboravio kod kuće i sl.

Kao što se iz svega rečenoga vidi, gramatička kategorija određenosti/neodređenosti jedna je od tzv. dubinskih i obvezatnih kategorija koja se može izražavati odnosno na neki način "prelamati" gotovo sa svim ostalim gramatičkim kategorijama. Ona se može izražavati i konkurentnim padežnim oblicima (posebice akuzativom i genitivom), i množinskim odnosno jedninskim imenskim oblicima, i preko kategorije glagolskoga vida, i aktualnosintaktički, i redom riječi, i na razini složenih rečenica i, dakako, na leksičkome planu.

Benić, B. Ljetopis sutješkog samostana (prir. Ignacije Gavran), Sarajevo, 1979.

Birkenmaier, W. Artikelfunktionen in einer artikellosen Sprache. Studien zur nominalen Determination im Russischen (= Forum slavicum, 34), München, 1979.

Fleischer, H. Zur Determiniertheit/Indeterminiertheit von Substantiven unter konfrontativem Aspekt: Die serbokroatische, Adjektivformen und der Artikelbrauch im Deutschen, Južnoslovenski filolog, 40, Beograd, 1984, str. 45-68.

Fleischer, H. Zur Kennzeichnung von Determiniertheit/Indeterminiertheit im deutschen und Serbokroatischen, Zeitschrift für Slawistik, 31, Berlin, 1986, str. 75-80.

Fursenko, D. I. Porjadok slov kak odno iz sredstv vyraženija neopredelennosti/opredelennosti imen suščestvitel'nyh, Russkij jazyk za rubežom, 4, Moskva, 1970, str. 68-72.

Galkina-Fedoruk. E. M. Vyraženie neopredelennosti v russkom jazyke neopredelennymi mestoimenijami i narečijami, Moskva, 1963.

Gladrow, W. Das Zusammenwirken unterschiedlicher sprachlicher Mittel zum Ausdruck der Determiniertheit/Indeterminiertheit des Substantivs im Russischen, Zeitschrift für Slawistik, 17, Berlin, 1972, str. 647-656.

Gutschmidt, K. Zum Gebrauch des bestimmten Artikels im Bulgarischen, Probleme der Bulgaristik, II, Sprachwissenschaft, Lepzig, 1976.

Hudeček, L. Plural srednjega roda kao sredstvo za izricanje neodređenosti (u glagoljaškoj i starijoj latiničkoj književnosti), Prvi hrvatski slavistički kongres. Zbornik radova I, Zagreb, 1997, str. 575-586.

Ivić, M. Elementi neodređenog člana u savremenom srpskohrvatskom književnom jeziku, Referati za VII međunarodni kongres slavista u Varšavi, Novi Sad, 1973, str. 11-14.

Jonke, Lj. Distributivni singular i plural, u: Književni jezik u teoriji i praksi, Zagreb, 1965, str. 373-376.

Kunzmann-Müller, B. Grammatikhandbuch des Kroatischen und Serbischen, Frankfurt am Main, 1994.

Müller, O. Zur Determinierung von Substantiven durch Relativsätze im Russischen, Zeitschrift für Slawistik, 18, Berlin, 1973, str. 480-497.

Pospelov, N. S. O sintaksičeskom vyraženii kategorii opredelennosti/neopredelennosti v sovremennom russkom jazyke, Issledovanija po sovremennomu russkomu jazyku, Moskva, 1970, str. 182-189.

Pranjković, I. Jonkeovi prinosi hrvatskoj sintaksi, Svjetlo, 1, Karlovac, 1998, str. 81-88.

Revzin, I. I. Tak nazyvaemoe "nemarkirovannoe množestvennoe čislo" v sovremennom russkom jazyke, Voprosy jazykoznanija, 3, Moskva, 1969, str. 102-109.

Riemschneider, R. Probleme der Determiniertheit in Adverbialbestimmungen im Bulgarischen und im Deutschen, Linguistische Arbeitsberichte, 21, Leipzig, 1978, str. 221-224.

Stojanov, S. Gramatičeskata kategorija "opredelenost" v b'lgarskija ezik i nejnite s'otveststvija v drugi slavjanski ezici, Slavjanskaja filologija, X, Sofija, 1968, str. 69-81.

Stojanov, S. Upotreba i značenie na opredelitelnija člen v s'vremenija b'lgarski knižoven ezik, I, Sofija, 1959.

Znika, M. O upotrebi određenih i neodređnih pridjevnih oblika, Jezik, 34, str. 101-106.

[1] Stoga nije slučajno što su o toj kategoriji, a posebno o različitim načinima njezina izražavanja i u hrvatskom i u drugim slavenskim jezicima dosad vjerojatno najviše pisali Nijemci. Oni naime, budući da se ta kategorija u njemačkome primarno izražava, tj. gramatikalizira članom, određenost/neodređenost ne povezuju s pridjevima, nego, kao što i treba, s imenicama, što između ostalog znači da su oni na opis te kategorije u slavenskim jezicima bili potaknuti i time što je ona (u odnosu na njemački) kontrastivno izrazito releventna. Usp. Gladrow 1972, Müller 1973, Gutschmidt 1976; Birkenmaier 1979; Riemschneider 1978, Fleischer 1984 i 1986, Kunzmann-Müller 1994.

[2] Time se nikako ne želi reći da bi gramatikaliziranje te kategorije uz pomoć pridjeva trebalo smatrati nečim što bi bilo neobično ili iznenađujuće. Naprotiv, pridjevima se i inače označuju svojstva onoga što se označuje imenicama (tj. svojstva predmeta), a i neodređenost/određenost predmeta jedno je od njegovih (doduše izrazito uopćenih) svojstava.

[3] U tom primjeru riječ jedan ne dolazi samo zato da se njome označi neodređenost nego i zato što je riječ o vremenskome genitivu u kojem determinator nije ispustiv, usp. *Dana pozove car... ili sl.

[4] Nema oblika *bratovi, *prijateljevi ili *sestrini (npr. kaput).

[5] Ne bi išlo ili je bar posve rijetko*kupiti kuća, rudnika, brodova i sl.

[6] Ako imenici prethode pridjevi, posebice oni koji predmete izrazito individualiziraju, onda ne dolazi u obzir jednina, nego samo množina, npr. žene u izazovnim, jarko crvenim bikinijima, ali ne * žene u izazovnom, jarko crvenom bikiniju (Revzin 1969: 107).

[7] U iskazima toga tipa riječ jedan funkcionira i kao neodređeni član, ali i kao svojevrsni "nulti" tzv. obvezni ili neispustivi determinator (Ivić 1983: 179-196).